Prije četiri godine, uoči 88. rođendana, tiho je preminuo Franjo Starčević, samoprijegorni goranski heroj
mirotvorstva, koji je tijekom ratnih devedesetih neumorno radio na
približavanju hrvatskih i srpskih sela i obitelji u Gorskom kotaru.
Franjo Starčević pripada skupini heroja, uvijek u manjini, čija imena i čiji rad rijetko pristižu na naslovnice vodećih glasila, iako to
zaslužuju daleko više od onih čije životno djelo obilježavaju pobjede na ratištima i
biralištima.
U vrijeme kada je u Hrvatskoj mirotvorstvo bilo
nepoželjno, čak po život opasan poziv,
Franjo se odano predao pozivu zbližavanja goranskih Hrvata i Srba. Nije
dovoljno poznato da je tijekom ratnih devedesetih, od svih regija u Hrvatskoj
nasljenih Srbima i Hrvatima, jedino Gorski kotar bio pošteđen ratnih sukoba i nasilja.
To se nije dogodlio slučajno. Niti se to dogodilo zahvaljujući
službenoj politici Hrvatske u to vrijeme. Da je tijekom svih tih ratnih godina
Gorski kotar jedini ustrajao kao oaza mira u Hrvatskoj ponajprije možemo
zahvaliti samoprijegornosti i upornosti Franje Stračevića i utjecaju skupine Gorana (među inima Josipa Horvata i Nade Glad) koji nisu
dozvolili da ih vodi diktat vremena nabijen strahom, predrasudama, podjelama i
nacionalnom mržnjom, te su svoje živote posvetili stvaranju ozračja mira, povjerenja i smirivanja strasti u međusobnim
odnosima Hrvata i Srba Gorskog kotara.
Zahvaljujući mirotvorstvu grad Mrkopalj, dom
Franje Starčevića danas je upisan u
kartu svjetskog mirotvorstva. U službi veleposlanika mira pješačeći Franjo je iz Mrkoplja obilazio srpska sela,
a učinak njegove upornosti i
odvažnosti bio je uklanjanje mentalnih i inih barikada koje su djelile srpska
od hrvatskih sela u Gorskom kotaru. Uskoro, još za ratnih godina, njegovim
upornim radom u Mrkoplju je ponikla, i danas u svijetu poznata, Škola mira –
snažan svjetionik mira iz vremena kada je bilo opasno graditi mir.
Upravo zbog toga što Franjo Starčević pripada onoj velikoj manjini pojedinaca
koji sebi ne mogu dozvoliti da ih nosi bujica većine, ostavština njegova života
od presudnog je značaja za sve one koji žele Hrvatsku graditi na vrijednostima
pravednosti i mira poniklih na zdravim i plemenitim međuljudskim odnosima. Jer istinski iskoraci prema
boljem i ljepšem svijetu događaju se zahvaljujući svijesti manjine kojoj pripada Franjo
Starčević, a ne većini koju vode generali, ratnici i krvlju natopljene
revolucije.
Ako u malenoj Hrvatskoj želimo prepoznati
velikane, koji su svojim životom nasljeđivali Isusov primjer ljubavi spram bližnjih, a koji ponajprije
uključuju one kojima se nameće
stigma naših neprijatelja, onda takva heroja imamo u samozatajnom Franji Starčeviću. Zbog toga Gorski kotar može biti ponosan
da je tijekom ratnih devedesetih uspio u onome u čemu nije uspjela niti jedna druga regija u Hrvatskoj od
Slavonije do Dalmacije.
Danas, u vrijeme kada je svijet udaljen tek
korak od mogućih zastrašujućih sukoba globalnih dosega, i kada mnogi neumorno
rade na tome kako bi vratili svijest Hrvatske u emotivno stanje uzavrelih
devedesetih, ne smijemo zaboraviti ostavštinu Franje Starčevića.