Kroza zamagljeno zrcalo
Sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! 1. Korinćanima 13.12.
Thursday 8 September 2016
Video - Mi smo Isusove ruke
Prije mjesec dana propovijedao sam o praktičnom življenju evanđelja u Adventističkoj crkvi Zagreb 1 u Zagrebu. Poslušajte.
Monday 18 April 2016
Bog ima posljednju riječ
Tijekom tri tjedna provedenih u Australiji na poziv Adventističke crkve St. Albans, Melbourne da se pridružim svečanom obilježavanju 35. godišnjice života i rada ove crkve, imao sam priliku održati šest propovijedi i predavanja. Izdvajam sažetak propovijedi "Bog ima posljednju riječ”. Prijevod: Martha Kajfeš. Ostale propovijedi i predavanja koje sam održao u Melbourneu tijekom ožujka i travnja 2016. godine možete poslušati ako posjetite
Monday 25 January 2016
Video: Povratak
Tihomir Kukolja posjetio je prošlog ljeta (2015) dva dvorca u Hratskom zagorju u blizini Varaždina, dvorac Opeka i dvorac Maruševec. Oba dvorca dobro su mu poznata još iz vremena mladosti. Pogledajte i poslušajte Tihomirovo promišljanje o sudbini oba dvorca.
Saturday 16 January 2016
Advent u izbjegličkom kampu
ROM Response Team u Slavonskom Brodu |
Kad sam nedavno jednoj grupi prijatelja govorio o mojoj predbožićnoj
humanitarnoj akciji u Zimskom tranzitnom centru za izbjeglice u Slavonskom
Brodu, jedan od slušatelja prokomentirao je: «Pa zar oni još putuju? Ništa se
više ne čuje o izbjeglicama. Ja sam pomislio da ih više kod nas nema!»
Ovaj me je osvrt podsjetio na razgovor što sam ga sam čuo u kafiću
smještenom nedaleko izbjegličkog centra. Grupa lokalnih ljudi razgovarali su o
kampu smještenom u njihovom neposrednom susjedstvu. Sadržaj njihovog razgovora
otkrio mi je da su bili vrlo upućeni u svakodnevicu aktivnosti u kampu.
Zaključak njihovih razmišljanja bio je otprilike ovakav: «Kod nas su novinari
uvijek brzi govoriti o ružnim stvarima u Hrvatskoj. A kad se nešto dobro dogodi
nitko o tome ne govori. Ovaj kamp zaista odlično funkcionira, a mediji o tome
šute.»
Da je riječ o izbjegličkom kampu u kojemu stotine zaposlenih i volontera svakodnevno,
rutinski profesionalno odrađuju svoj posao u susretu s tisućama izbjeglica
dnevno, to je bio i moj doživljaj kad sam se početkom prosinca, sa svojim
međunarodnim timom od 15 dragovoljaca, pridružio košnici ostalih volontera. S
ponešto ponosa i u želji da to čuju moji inozemni članovi tima često sam
ponavljao: «Ovo je zasigurno najbolji izbjeglički kamp od Turske do Njemačke!»
Svakodnevno, od Hrvatske interventne policije i Hrvatskog crvenog križa, te
UNHCR-a i UNICEF-a, pa do stotina volontera okupljenih pod «barjacima» brojnih
humanitarnih i inih organizacija, dan i noć, mogla se prepoznati atmosfera usklađenog djelovanje, međusobnog pomaganja i
svijesti da su svi uključeni u stvar od velike važnosti u ovom trenutku.
Ako biste, primjerice krenuli u obilazak kampom naišli biste na volontere
Crvenog križa kako pripremaju hranu za izgladnjele izbjeglice, i svrstavaju
doniranu odjeću i obuću prema raznim kategorijama i veličinama. Za tih hladnih
zimskih dana vidjeli biste također volontere Hrvatskog Caritasa i Remara kako
vrućim čajem utopljuju izbjeglice, volontere i sve ostale djelatnike kampa. Tu
biste također sreli i volontere JRS-a (Jesuite Refugee Sevice), ADRA-e
(Adventistički dobrovoljni rad) i CBA-a (Croatian Baptist Aid) kako rado
priskaču u pomoć volonterima ostalih dobrotvornih organizacija.
A kada bi kampom prošla vijest da će za dvadesetak minuta stići vlak iz
Srbije s novom grupom izbjeglica, uočili biste kako je kamp iznenada oživio.
Tijekom sljedećih tri sata izbjeglički kamp u Slavonskom Brodu izgledati će poput
odlično sinkronizirane košnice. 1200 izbjeglica proći će kroz organizirani proces
registracije, da bi ih potom volonteri poslužili odjećom i obućom, te paketima
hrane, neposredno prije nego što će ih
policija organizirano vratiti u vlak kako bi nastavili putovanje prema Sloveniji.
Na kraju, nakon što je vlak napustio kamp, stižu i grupe volontera koje će
počistiti šatore kroz koje su prošle izbjeglice, te ih pripremiti za dolazak
sljedećeg izbjegličkog vlaka.
U tim hladnim, mokrim i maglovitim predbožićnim danima u izbjegličkom kampu
u Slavonskom Brodu, neposredno pokraj šatora UNICEF-a svoj je radni prostor
našla i ekipa projekta ROM (Renewing Our Minds), odnosno Obnova uma, koja je na
jednotjedno volontiranje u kampu pristigla u partnerstvu s udrugom Moj grad
Zagreb. Željeli smo, u suradnji s Hrvatskim crvenim križem, podići i darovati
kampu dvije kućice za koje nam je bilo rečeno da će poslužiti službi UNICEF-a.
U njima će, u toplome, majke izbjeglice moći previjati i hraniti svoju malenu
dječicu. Bio je to promišljeni božićni poklon majkama, izbjeglicama i njihovoj
maloj tek rođenoj dječici. Svaki puta kada je nova grupa izbjeglica prolazila
kroz šatore kampa, i kada bismo čuli glasovi majki i uplakane promrzle djece u
šatorima UNICEF-a, učinilo bi nam se kao da smo u susretu s malenim Isusom i
njegovim roditeljima, u trenutku kada je sveta obitelj morala bježati iz svoje
domovine pod Herodovom prijetnjom.
A kada bi novi vlak pristigao mi bismo ostavili alate i pridružili se
ostalim volonterima u želji da doživimo neposredni susret s izbjeglicama iz
Sirije, Iraka i Afganistana. I mi smo željeli podijeliti poneku cipelu, kapu,
rukavicu, čarapu ili jaknu; ili pak izbjeglicama reći poneku toplu riječ. U
takvim trenucima mogli smo čuti dječaka izbjeglicu kako, nakon što je primio
topli šal, zahvalno kaže: «Ti si moj prijatelj!» U jednom od takvih trenutaka
neposrednog susreta s izbjeglicama i ja sam mogao ispuniti obećanje koje sam
dao mom sedmogodišnjem sinu Mateju. Osobno sam uručio jednoj djevojčici njegovu
zimsku jaknu koju je on tako brzo prerastao.
Dvije su stvari ostavile na mene poseban dojam: pripadnik interventne
policije koji je nježno podigao dijete kako bi pomogao majci izbjeglici pri
ulasku u autobus, i susret s nekoliko mladih volontera podrijetlom iz Sirije.
Neki od njih tek su od nedavno sigurno udomljeni u Europskim zemljama. I sami
su još prije dvije ili tri godine proživljavali strahote ratnih stradanja u
Siriji. I sada, kada su na sigurnom, žele se zahvaliti Europi time što kao
volonteri pomažu izbjegličkim stradalnicima iz Sirije kako bi i oni napokon
pronašli svoje utočište i sigurniju budućnost u nekoj od Europskih zemalja.
Kada sam nakon deset dana služenja u kampu napokon napuštao Slavonski brod,
bio sam žalostan. Nešto se lijepo dogodilo u tom gotovo vojnički ustrojenom
kampu, u kojega je tih dana svakodnevno ulazilo i kamp napuštalo između dva,
tri, četiri, čak pet vlakova do kraja nakrcanih izbjeglicama. Unatoč
stradanjima izbjeglica koje svakodnevno putuju kroz Zimski izbjeglički centar u
Slavonskom Brodu, imao sam osjećaj da Hrvatska ima razloga biti ponosna na
ulogu koju igra u cijeloj izbjegličkoj priči. Bilo mi je drago da smo moja
ekipa i ja mogli barem nakratko biti dijelom te priče.
No naše dvije kućice koje su u narednim mjesecima, možda i godinama trebale
poslužiti kao metafora Isusovog utočišta majkama s malom nejakom dječicom koja
bježe od ruku raznih krvožednih Heroda, tri tjedna nakon naše završene misije
ostaju zaključane, prazne, neiskorištene. I kako dani prolaze mene obuzima neki
crv sumnje da na kraju krajeva desetak romantičnih, hladnih, mokrih i maglom
nabijenih dana provedenih u kampu možda i nisu bili dovoljni da progledamo kroz
sve slojeve zastora koji tvore stvarnost hrvatskog izbjegličkog kampa. Možda je taj kamp ipak više nalik na Hrvatsku
kakvom je u ovom trenutku poznajemo?
Objavljeno: http://www.autograf.hr/nas-neprihvaceni-poklon-izbjeglicama-u-slavonskome-brodu/, 08/01/2016.
Pogledajte video https://youtu.be/eUvRWF67rHw
Labels:
Adaševci,
ADRA,
Afganistan,
Croatian Baptist Aid,
Crveni križ,
Emigranti,
Hrvatska,
Hrvatski Caritas,
Irak,
Izbjeglice,
Izbjeglički kamp,
JRS,
Remar,
Sirija,
Slavonski Brod,
Srbija,
UNICEF,
volonteri
Ne krivimo izbjeglice
Dok se s pravom zgražavamo nad zlodjelima skupine terorista koji su prije nekoliko dana u Parizu pobili 129 nedužnih ljudi, valja nam biti pažljiv da u priču o ovom gnjusnom zločinu ne uvlačimo izbjeglice.
Od
trenutka kada su počela pristizati prva izvješća iz Francuske, čak i kada su
pojedinosti tragedije bile još uvijek nepoznate, medijske i političke
sveznalice odmah su požurile da za pokolj u Parizu osude izbjeglice iz Sirije.
Prije
dva mjeseca proveo sam neko vrijeme pomažući izbjeglicama nedaleko hrvatske
granice u Srbiji. Bio sam dio humanitarne ekipe koja je pomogla da gotovo 100
izbjeglih i iznemoglih žena i djece prođu zadnja dva kilometra do granice. Oko
2000 izbjeglica poslužili smo hranom, vodom, odjećom i obućom.
Dobro
se sjećam dirljivih priča nekih koji nisu tajili zašto su napustili Siriju ili
Irak. Neki su se bojali za svoje živote ili živote članova svojih obitelji i
djece. Brojni muškarci su otišli jer nisu htjeli postati strojevi za ubijanje.
Ostavili su svoje zemlje, jer bi njihov ostanak značio gotovo sigurnu smrt.
Sjećam
se mladih ljudi koji su hodali prašnjavim poljskim putem kroz kukuruzna polja
na hrvatsko-srpskoj granici. Neki su napredovali uz pomoć štaka, a neki u
invalidskim kolicima. Mnogi među izbjeglicama bili su mladi očevi i majke s
djecom. Često su s osmijehom na licu i rukama usmjerenim prema naprijed
uzvikivali: “Hvala! Hvala! Sloboda! Sloboda!”
Sjećam
se ponekog zagrljaja i rukovanja i brojnih drugih gesta zahvalnosti kojima su
pokazivali svoju zahvalnost zbog ljubaznosti koju su doživjeli u susretu s
volonterima.
Teško
mi je povjerovati da su demonski likovi koji su hladnokrvno pobili 129 ljudi u
Parizu bili ti isti ljudi koji su samo nekoliko tjedana ranije pješačili
brdima, šumama i kukuruzištima Makedonije, Srbije i Hrvatske. Pa čak da je
istina da je poneki zločinac zlorabio izbjeglički koridor, to nam ne daje
zapravo da krivimo stotine tisuća nedužnih izbjeglica i imigranata za
krvoproliće u Parizu.
To
bi bilo isto kao kad bismo željeli optužiti tisuće gledatelja nogometne
utakmice između Francuske i Njemačke, koja je također bila metom napada
terorista u Parizu prošlog petka, da su surađivali sa zločincima samo zato što
su se dva ili tri zločinca htjela sakriti u gomili nogometnih navijača kako bi
postigli što krvaviji zločinački učinak.
Isto
tako nećemo optužiti tisuće posjetitelja neke velike robne kuće da su
kradljivci samo zato što su se među njih uvukla dva ili tri kriminalca kako bi
skriveni u gomili lakše opljačkali dio robne kuće..
Svaki
pokušaj da se sirijske i druge izbjeglice učini žrtvenim janjcima masakra bio
bi jednostavno sramotan.
Ipak,
upravo se to ovih dana događa u Europi i Americi.
Čak
i prije nego što su nam medijske poglavice rekle da su jedan ili dvojica
terorista možda ušli u Francusku zlorabeći izbjeglički koridor, medijsku dreku
je pokupila nekolicina čelnika europskih zemalja, koji su odmah počeli tražiti
nove izgovore za podizanje novih ograda na graničnim prijelazima i uvođenje
strožih zakona o odnosu spram izbjeglica.
U
Sjedinjenim Američkim Državama neki predsjednički kandidati sada skupljaju nove
političke bodove izoštrenom retorikom protiv izbjeglica. Čak je i 26 guvernera
ustalo protiv prihvaćanja izbjeglica, a kulminaciju kriminalizacije izbjeglica
prepoznali smo jučer u ishitrenoj odluci Predstavničkog doma Kongresa SAD-a
kojom je blokiran program prihvata 10.000 sirijskih izbjeglica.
U
isto vrijeme na društvenim mrežama kao što su Facebook i Twitter tisuće
sveznalica oslovljava izbjeglice, i muslimane općenito, svakovrsnim pogrdnim
nazivima. Neki od komentatora na teme o izbjeglicama, koje sam objavio na
svojoj Facebook stranici, po svaku mi cijenu žele otvoriti oči za “istinu” da
“izbjeglice i teroristi nisu toliko različiti”.
Sloboda
izražavanja – u ovom slučaju straha, sumnje, nepovjerenja i paranoje – može se
podnijeti na stranicama društvenih medija. Ali posve je neodgovorno, opasno i
nemoralno kad vodeći mediji siju sjeme sumnje o stotinama tisuća izbjeglica –
tih obitelji s djecom, od kojih mnogi bježe od istih ljudi koji su terorizirali
Pariz, Bagdad i Bejrut prošli tjedan.
Sasvim
je moguće da je stvaranje slike da su neki od pariških terorista ušli u
Francusku skriveni među izbjeglicama bio jedan od ciljeva organizatora napada.
Naime, itekako je sumnjiva priča o tome kako se pokraj jednog do kraja
raznesenog zločinca pojavila netaknuta putovnica iz Sirije. Kakav bi to bio
uspjeh za mozgove masakra kad bi uspjeli uvjeriti Europu, SAD i svijet da su za
napade krive izbjeglice!
Kako
bi zločince usrećilo kad bi im pošlo za rukom da nas navedu da još snažnije
mrzimo muslimane te da im se još više osvećujemo! Ili, kad bi uspjeli da nas
terorističkim provokacijama nagovore da se međusobno ogradimo žičanim ogradama
i zidovima, da nam zemlje izgledaju poput životinjskih kaveza u zoološkim
vrtovima Europe, pa da sa strahom izlazimo iz svojih kuća! Kako bi se zločinci
veselili da nas uspiju još više zbuniti, posvađati ili nas navesti da još više
paničarimo i da još više sumnjamo jedni u druge!
Još
su drevni Rimljani znali da vladaju oni koji znaju kako zavaditi ljude i
narode.
Kao
kršćanin kažem: Isusovi sljedbenici bi trebali drukčije razmišljati.
Pridružiti
se onima koji pozivaju na kriminalizaciju izbjeglica i imigranata, ili onima
koji vjeruju da izbjeglice treba dočekati oružjem, ili onima koji nestrpljivo
čekaju priliku da zapale izbjegličke kampove, ili onima koji velikodušno kite
izbjeglice pogrdnim nazivima, ili onima koji navijaju da se podignu visoke
ograde na granicama država ili onima koji su protiv izbjeglica – značilo bi da
smo već poraženi, zvali se mi kršćani tisuću puta.
Pridruživanjem
tim glasovima negiramo Gospodina koji nas je pozvao da ljubimo svoje bližnje i
one iz daleka bez obzira na to tko oni jesu.
To
bi također značilo da smo neinformirani o samoj biti kršćanstva: da nas Isus
Krist poziva da, upravo onako kako je on nas prigrlio dajući nam sebe kroz
svoju smrt na križu, savladamo vlastitu sebičnost time što ćemo i mi prigrliti
druge članove ljudske zajednice, uključujući izbjeglice, zagrljajem sućuti i
prihvaćanja. Jer kad je riječ o govoru evanđelja, to je jedini legitiman način
na koji možemo pridobiti umove i srca onih koji su različiti od nas.
Ako
to učinimo, postat ćemo zreliji u procjeni tko su zločinci koji moraju biti
zaustavljeni, a tko su žrtve koje trebaju našu sućut i pomoć.
Prilagođeni prijevod teksta sa engleskog https://sojo.net/articles/i-ve-worked-syrian-refugee-trail-europe-here-s-what-we-re-getting-wrong
Prvi puta objeavljeno na hrvatskom 21. studenog 2015, http://www.autograf.hr/ne-krivimo-izbjeglice/
Subscribe to:
Posts (Atom)