Video: Povratak

Tihomir Kukolja posjetio je prošlog ljeta (2015) dva dvorca u Hratskom zagorju u blizini Varaždina, dvorac Opeka i dvorac Maruševec. Oba dvorca dobro su mu poznata još iz vremena mladosti. Pogledajte i poslušajte Tihomirovo promišljanje o sudbini oba dvorca.

Advent u izbjegličkom kampu

ROM Response Team u Slavonskom Brodu

Kad sam nedavno jednoj grupi prijatelja govorio o mojoj predbožićnoj humanitarnoj akciji u Zimskom tranzitnom centru za izbjeglice u Slavonskom Brodu, jedan od slušatelja prokomentirao je: «Pa zar oni još putuju? Ništa se više ne čuje o izbjeglicama. Ja sam pomislio da ih više kod nas nema!»

Ovaj me je osvrt podsjetio na razgovor što sam ga sam čuo u kafiću smještenom nedaleko izbjegličkog centra. Grupa lokalnih ljudi razgovarali su o kampu smještenom u njihovom neposrednom susjedstvu. Sadržaj njihovog razgovora otkrio mi je da su bili vrlo upućeni u svakodnevicu aktivnosti u kampu. Zaključak njihovih razmišljanja bio je otprilike ovakav: «Kod nas su novinari uvijek brzi govoriti o ružnim stvarima u Hrvatskoj. A kad se nešto dobro dogodi nitko o tome ne govori. Ovaj kamp zaista odlično funkcionira, a mediji o tome šute.»

Da je riječ o izbjegličkom kampu u kojemu stotine zaposlenih i volontera svakodnevno, rutinski profesionalno odrađuju svoj posao u susretu s tisućama izbjeglica dnevno, to je bio i moj doživljaj kad sam se početkom prosinca, sa svojim međunarodnim timom od 15 dragovoljaca, pridružio košnici ostalih volontera. S ponešto ponosa i u želji da to čuju moji inozemni članovi tima često sam ponavljao: «Ovo je zasigurno najbolji izbjeglički kamp od Turske do Njemačke!»

Svakodnevno, od Hrvatske interventne policije i Hrvatskog crvenog križa, te UNHCR-a i UNICEF-a, pa do stotina volontera okupljenih pod «barjacima» brojnih humanitarnih i inih organizacija, dan i noć, mogla se prepoznati atmosfera  usklađenog djelovanje, međusobnog pomaganja i svijesti da su svi uključeni u stvar od velike važnosti u ovom trenutku.

Ako biste, primjerice krenuli u obilazak kampom naišli biste na volontere Crvenog križa kako pripremaju hranu za izgladnjele izbjeglice, i svrstavaju doniranu odjeću i obuću prema raznim kategorijama i veličinama. Za tih hladnih zimskih dana vidjeli biste također volontere Hrvatskog Caritasa i Remara kako vrućim čajem utopljuju izbjeglice, volontere i sve ostale djelatnike kampa. Tu biste također sreli i volontere JRS-a (Jesuite Refugee Sevice), ADRA-e (Adventistički dobrovoljni rad) i CBA-a (Croatian Baptist Aid) kako rado priskaču u pomoć volonterima ostalih dobrotvornih organizacija.

A kada bi kampom prošla vijest da će za dvadesetak minuta stići vlak iz Srbije s novom grupom izbjeglica, uočili biste kako je kamp iznenada oživio. Tijekom sljedećih tri sata izbjeglički kamp u Slavonskom Brodu izgledati će poput odlično sinkronizirane košnice. 1200 izbjeglica proći će kroz organizirani proces registracije, da bi ih potom volonteri poslužili odjećom i obućom, te paketima hrane, neposredno  prije nego što će ih policija organizirano vratiti u vlak kako bi nastavili putovanje prema Sloveniji. Na kraju, nakon što je vlak napustio kamp, stižu i grupe volontera koje će počistiti šatore kroz koje su prošle izbjeglice, te ih pripremiti za dolazak sljedećeg izbjegličkog vlaka.

U tim hladnim, mokrim i maglovitim predbožićnim danima u izbjegličkom kampu u Slavonskom Brodu, neposredno pokraj šatora UNICEF-a svoj je radni prostor našla i ekipa projekta ROM (Renewing Our Minds), odnosno Obnova uma, koja je na jednotjedno volontiranje u kampu pristigla u partnerstvu s udrugom Moj grad Zagreb. Željeli smo, u suradnji s Hrvatskim crvenim križem, podići i darovati kampu dvije kućice za koje nam je bilo rečeno da će poslužiti službi UNICEF-a. U njima će, u toplome, majke izbjeglice moći previjati i hraniti svoju malenu dječicu. Bio je to promišljeni božićni poklon majkama, izbjeglicama i njihovoj maloj tek rođenoj dječici. Svaki puta kada je nova grupa izbjeglica prolazila kroz šatore kampa, i kada bismo čuli glasovi majki i uplakane promrzle djece u šatorima UNICEF-a, učinilo bi nam se kao da smo u susretu s malenim Isusom i njegovim roditeljima, u trenutku kada je sveta obitelj morala bježati iz svoje domovine pod Herodovom prijetnjom.

A kada bi novi vlak pristigao mi bismo ostavili alate i pridružili se ostalim volonterima u želji da doživimo neposredni susret s izbjeglicama iz Sirije, Iraka i Afganistana. I mi smo željeli podijeliti poneku cipelu, kapu, rukavicu, čarapu ili jaknu; ili pak izbjeglicama reći poneku toplu riječ. U takvim trenucima mogli smo čuti dječaka izbjeglicu kako, nakon što je primio topli šal, zahvalno kaže: «Ti si moj prijatelj!» U jednom od takvih trenutaka neposrednog susreta s izbjeglicama i ja sam mogao ispuniti obećanje koje sam dao mom sedmogodišnjem sinu Mateju. Osobno sam uručio jednoj djevojčici njegovu zimsku jaknu koju je on tako brzo prerastao.

Dvije su stvari ostavile na mene poseban dojam: pripadnik interventne policije koji je nježno podigao dijete kako bi pomogao majci izbjeglici pri ulasku u autobus, i susret s nekoliko mladih volontera podrijetlom iz Sirije. Neki od njih tek su od nedavno sigurno udomljeni u Europskim zemljama. I sami su još prije dvije ili tri godine proživljavali strahote ratnih stradanja u Siriji. I sada, kada su na sigurnom, žele se zahvaliti Europi time što kao volonteri pomažu izbjegličkim stradalnicima iz Sirije kako bi i oni napokon pronašli svoje utočište i sigurniju budućnost u nekoj od Europskih zemalja.

Kada sam nakon deset dana služenja u kampu napokon napuštao Slavonski brod, bio sam žalostan. Nešto se lijepo dogodilo u tom gotovo vojnički ustrojenom kampu, u kojega je tih dana svakodnevno ulazilo i kamp napuštalo između dva, tri, četiri, čak pet vlakova do kraja nakrcanih izbjeglicama. Unatoč stradanjima izbjeglica koje svakodnevno putuju kroz Zimski izbjeglički centar u Slavonskom Brodu, imao sam osjećaj da Hrvatska ima razloga biti ponosna na ulogu koju igra u cijeloj izbjegličkoj priči. Bilo mi je drago da smo moja ekipa i ja mogli barem nakratko biti dijelom te priče.

No naše dvije kućice koje su u narednim mjesecima, možda i godinama trebale poslužiti kao metafora Isusovog utočišta majkama s malom nejakom dječicom koja bježe od ruku raznih krvožednih Heroda, tri tjedna nakon naše završene misije ostaju zaključane, prazne, neiskorištene. I kako dani prolaze mene obuzima neki crv sumnje da na kraju krajeva desetak romantičnih, hladnih, mokrih i maglom nabijenih dana provedenih u kampu možda i nisu bili dovoljni da progledamo kroz sve slojeve zastora koji tvore stvarnost hrvatskog izbjegličkog kampa.  Možda je taj kamp ipak više nalik na Hrvatsku kakvom je u ovom trenutku poznajemo?

Objavljeno: http://www.autograf.hr/nas-neprihvaceni-poklon-izbjeglicama-u-slavonskome-brodu/, 08/01/2016.

Pogledajte video https://youtu.be/eUvRWF67rHw

Ne krivimo izbjeglice

Dok se s pravom zgražavamo nad zlodjelima skupine terorista koji su prije nekoliko dana u Parizu pobili 129 nedužnih ljudi, valja nam biti pažljiv da u priču o ovom gnjusnom zločinu ne uvlačimo izbjeglice.

Od trenutka kada su počela pristizati prva izvješća iz Francuske, čak i kada su pojedinosti tragedije bile još uvijek nepoznate, medijske i političke sveznalice odmah su požurile da za pokolj u Parizu osude izbjeglice iz Sirije.

Prije dva mjeseca proveo sam neko vrijeme pomažući izbjeglicama nedaleko hrvatske granice u Srbiji. Bio sam dio humanitarne ekipe koja je pomogla da gotovo 100 izbjeglih i iznemoglih žena i djece prođu zadnja dva kilometra do granice. Oko 2000 izbjeglica poslužili smo hranom, vodom, odjećom i obućom.

Dobro se sjećam dirljivih priča nekih koji nisu tajili zašto su napustili Siriju ili Irak. Neki su se bojali za svoje živote ili živote članova svojih obitelji i djece. Brojni muškarci su otišli jer nisu htjeli postati strojevi za ubijanje. Ostavili su svoje zemlje, jer bi njihov ostanak značio gotovo sigurnu smrt.

Sjećam se mladih ljudi koji su hodali prašnjavim poljskim putem kroz kukuruzna polja na hrvatsko-srpskoj granici. Neki su napredovali uz pomoć štaka, a neki u invalidskim kolicima. Mnogi među izbjeglicama bili su mladi očevi i majke s djecom. Često su s osmijehom na licu i rukama usmjerenim prema naprijed uzvikivali: “Hvala! Hvala! Sloboda! Sloboda!”

Sjećam se ponekog zagrljaja i rukovanja i brojnih drugih gesta zahvalnosti kojima su pokazivali svoju zahvalnost zbog ljubaznosti koju su doživjeli u susretu s volonterima.

Teško mi je povjerovati da su demonski likovi koji su hladnokrvno pobili 129 ljudi u Parizu bili ti isti ljudi koji su samo nekoliko tjedana ranije pješačili brdima, šumama i kukuruzištima Makedonije, Srbije i Hrvatske. Pa čak da je istina da je poneki zločinac zlorabio izbjeglički koridor, to nam ne daje zapravo da krivimo stotine tisuća nedužnih izbjeglica i imigranata za krvoproliće u Parizu.

To bi bilo isto kao kad bismo željeli optužiti tisuće gledatelja nogometne utakmice između Francuske i Njemačke, koja je također bila metom napada terorista u Parizu prošlog petka, da su surađivali sa zločincima samo zato što su se dva ili tri zločinca htjela sakriti u gomili nogometnih navijača kako bi postigli što krvaviji zločinački učinak.

Isto tako nećemo optužiti tisuće posjetitelja neke velike robne kuće da su kradljivci samo zato što su se među njih uvukla dva ili tri kriminalca kako bi skriveni u gomili lakše opljačkali dio robne kuće..

Svaki pokušaj da se sirijske i druge izbjeglice učini žrtvenim janjcima masakra bio bi jednostavno sramotan.

Ipak, upravo se to ovih dana događa u Europi i Americi.

Čak i prije nego što su nam medijske poglavice rekle da su jedan ili dvojica terorista možda ušli u Francusku zlorabeći izbjeglički koridor, medijsku dreku je pokupila nekolicina čelnika europskih zemalja, koji su odmah počeli tražiti nove izgovore za podizanje novih ograda na graničnim prijelazima i uvođenje strožih zakona o odnosu spram izbjeglica.

U Sjedinjenim Američkim Državama neki predsjednički kandidati sada skupljaju nove političke bodove izoštrenom retorikom protiv izbjeglica. Čak je i 26 guvernera ustalo protiv prihvaćanja izbjeglica, a kulminaciju kriminalizacije izbjeglica prepoznali smo jučer u ishitrenoj odluci Predstavničkog doma Kongresa SAD-a kojom je blokiran program prihvata 10.000 sirijskih izbjeglica.

U isto vrijeme na društvenim mrežama kao što su Facebook i Twitter tisuće sveznalica oslovljava izbjeglice, i muslimane općenito, svakovrsnim pogrdnim nazivima. Neki od komentatora na teme o izbjeglicama, koje sam objavio na svojoj Facebook stranici, po svaku mi cijenu žele otvoriti oči za “istinu” da “izbjeglice i teroristi nisu toliko različiti”.

Sloboda izražavanja – u ovom slučaju straha, sumnje, nepovjerenja i paranoje – može se podnijeti na stranicama društvenih medija. Ali posve je neodgovorno, opasno i nemoralno kad vodeći mediji siju sjeme sumnje o stotinama tisuća izbjeglica – tih obitelji s djecom, od kojih mnogi bježe od istih ljudi koji su terorizirali Pariz, Bagdad i Bejrut prošli tjedan.

Sasvim je moguće da je stvaranje slike da su neki od pariških terorista ušli u Francusku skriveni među izbjeglicama bio jedan od ciljeva organizatora napada. Naime, itekako je sumnjiva priča o tome kako se pokraj jednog do kraja raznesenog zločinca pojavila netaknuta putovnica iz Sirije. Kakav bi to bio uspjeh za mozgove masakra kad bi uspjeli uvjeriti Europu, SAD i svijet da su za napade krive izbjeglice!

Kako bi zločince usrećilo kad bi im pošlo za rukom da nas navedu da još snažnije mrzimo muslimane te da im se još više osvećujemo! Ili, kad bi uspjeli da nas terorističkim provokacijama nagovore da se međusobno ogradimo žičanim ogradama i zidovima, da nam zemlje izgledaju poput životinjskih kaveza u zoološkim vrtovima Europe, pa da sa strahom izlazimo iz svojih kuća! Kako bi se zločinci veselili da nas uspiju još više zbuniti, posvađati ili nas navesti da još više paničarimo i da još više sumnjamo jedni u druge!

Još su drevni Rimljani znali da vladaju oni koji znaju kako zavaditi ljude i narode.

Kao kršćanin kažem: Isusovi sljedbenici bi trebali drukčije razmišljati.

Pridružiti se onima koji pozivaju na kriminalizaciju izbjeglica i imigranata, ili onima koji vjeruju da izbjeglice treba dočekati oružjem, ili onima koji nestrpljivo čekaju priliku da zapale izbjegličke kampove, ili onima koji velikodušno kite izbjeglice pogrdnim nazivima, ili onima koji navijaju da se podignu visoke ograde na granicama država ili onima koji su protiv izbjeglica – značilo bi da smo već poraženi, zvali se mi kršćani tisuću puta.

Pridruživanjem tim glasovima negiramo Gospodina koji nas je pozvao da ljubimo svoje bližnje i one iz daleka bez obzira na to tko oni jesu.

To bi također značilo da smo neinformirani o samoj biti kršćanstva: da nas Isus Krist poziva da, upravo onako kako je on nas prigrlio dajući nam sebe kroz svoju smrt na križu, savladamo vlastitu sebičnost time što ćemo i mi prigrliti druge članove ljudske zajednice, uključujući izbjeglice, zagrljajem sućuti i prihvaćanja. Jer kad je riječ o govoru evanđelja, to je jedini legitiman način na koji možemo pridobiti umove i srca onih koji su različiti od nas.

Ako to učinimo, postat ćemo zreliji u procjeni tko su zločinci koji moraju biti zaustavljeni, a tko su žrtve koje trebaju našu sućut i pomoć.

Prilagođeni prijevod teksta sa engleskog https://sojo.net/articles/i-ve-worked-syrian-refugee-trail-europe-here-s-what-we-re-getting-wrong

Prvi puta objeavljeno na hrvatskom 21. studenog 2015, http://www.autograf.hr/ne-krivimo-izbjeglice/