Ne krivimo izbjeglice

Dok se s pravom zgražavamo nad zlodjelima skupine terorista koji su prije nekoliko dana u Parizu pobili 129 nedužnih ljudi, valja nam biti pažljiv da u priču o ovom gnjusnom zločinu ne uvlačimo izbjeglice.

Od trenutka kada su počela pristizati prva izvješća iz Francuske, čak i kada su pojedinosti tragedije bile još uvijek nepoznate, medijske i političke sveznalice odmah su požurile da za pokolj u Parizu osude izbjeglice iz Sirije.

Prije dva mjeseca proveo sam neko vrijeme pomažući izbjeglicama nedaleko hrvatske granice u Srbiji. Bio sam dio humanitarne ekipe koja je pomogla da gotovo 100 izbjeglih i iznemoglih žena i djece prođu zadnja dva kilometra do granice. Oko 2000 izbjeglica poslužili smo hranom, vodom, odjećom i obućom.

Dobro se sjećam dirljivih priča nekih koji nisu tajili zašto su napustili Siriju ili Irak. Neki su se bojali za svoje živote ili živote članova svojih obitelji i djece. Brojni muškarci su otišli jer nisu htjeli postati strojevi za ubijanje. Ostavili su svoje zemlje, jer bi njihov ostanak značio gotovo sigurnu smrt.

Sjećam se mladih ljudi koji su hodali prašnjavim poljskim putem kroz kukuruzna polja na hrvatsko-srpskoj granici. Neki su napredovali uz pomoć štaka, a neki u invalidskim kolicima. Mnogi među izbjeglicama bili su mladi očevi i majke s djecom. Često su s osmijehom na licu i rukama usmjerenim prema naprijed uzvikivali: “Hvala! Hvala! Sloboda! Sloboda!”

Sjećam se ponekog zagrljaja i rukovanja i brojnih drugih gesta zahvalnosti kojima su pokazivali svoju zahvalnost zbog ljubaznosti koju su doživjeli u susretu s volonterima.

Teško mi je povjerovati da su demonski likovi koji su hladnokrvno pobili 129 ljudi u Parizu bili ti isti ljudi koji su samo nekoliko tjedana ranije pješačili brdima, šumama i kukuruzištima Makedonije, Srbije i Hrvatske. Pa čak da je istina da je poneki zločinac zlorabio izbjeglički koridor, to nam ne daje zapravo da krivimo stotine tisuća nedužnih izbjeglica i imigranata za krvoproliće u Parizu.

To bi bilo isto kao kad bismo željeli optužiti tisuće gledatelja nogometne utakmice između Francuske i Njemačke, koja je također bila metom napada terorista u Parizu prošlog petka, da su surađivali sa zločincima samo zato što su se dva ili tri zločinca htjela sakriti u gomili nogometnih navijača kako bi postigli što krvaviji zločinački učinak.

Isto tako nećemo optužiti tisuće posjetitelja neke velike robne kuće da su kradljivci samo zato što su se među njih uvukla dva ili tri kriminalca kako bi skriveni u gomili lakše opljačkali dio robne kuće..

Svaki pokušaj da se sirijske i druge izbjeglice učini žrtvenim janjcima masakra bio bi jednostavno sramotan.

Ipak, upravo se to ovih dana događa u Europi i Americi.

Čak i prije nego što su nam medijske poglavice rekle da su jedan ili dvojica terorista možda ušli u Francusku zlorabeći izbjeglički koridor, medijsku dreku je pokupila nekolicina čelnika europskih zemalja, koji su odmah počeli tražiti nove izgovore za podizanje novih ograda na graničnim prijelazima i uvođenje strožih zakona o odnosu spram izbjeglica.

U Sjedinjenim Američkim Državama neki predsjednički kandidati sada skupljaju nove političke bodove izoštrenom retorikom protiv izbjeglica. Čak je i 26 guvernera ustalo protiv prihvaćanja izbjeglica, a kulminaciju kriminalizacije izbjeglica prepoznali smo jučer u ishitrenoj odluci Predstavničkog doma Kongresa SAD-a kojom je blokiran program prihvata 10.000 sirijskih izbjeglica.

U isto vrijeme na društvenim mrežama kao što su Facebook i Twitter tisuće sveznalica oslovljava izbjeglice, i muslimane općenito, svakovrsnim pogrdnim nazivima. Neki od komentatora na teme o izbjeglicama, koje sam objavio na svojoj Facebook stranici, po svaku mi cijenu žele otvoriti oči za “istinu” da “izbjeglice i teroristi nisu toliko različiti”.

Sloboda izražavanja – u ovom slučaju straha, sumnje, nepovjerenja i paranoje – može se podnijeti na stranicama društvenih medija. Ali posve je neodgovorno, opasno i nemoralno kad vodeći mediji siju sjeme sumnje o stotinama tisuća izbjeglica – tih obitelji s djecom, od kojih mnogi bježe od istih ljudi koji su terorizirali Pariz, Bagdad i Bejrut prošli tjedan.

Sasvim je moguće da je stvaranje slike da su neki od pariških terorista ušli u Francusku skriveni među izbjeglicama bio jedan od ciljeva organizatora napada. Naime, itekako je sumnjiva priča o tome kako se pokraj jednog do kraja raznesenog zločinca pojavila netaknuta putovnica iz Sirije. Kakav bi to bio uspjeh za mozgove masakra kad bi uspjeli uvjeriti Europu, SAD i svijet da su za napade krive izbjeglice!

Kako bi zločince usrećilo kad bi im pošlo za rukom da nas navedu da još snažnije mrzimo muslimane te da im se još više osvećujemo! Ili, kad bi uspjeli da nas terorističkim provokacijama nagovore da se međusobno ogradimo žičanim ogradama i zidovima, da nam zemlje izgledaju poput životinjskih kaveza u zoološkim vrtovima Europe, pa da sa strahom izlazimo iz svojih kuća! Kako bi se zločinci veselili da nas uspiju još više zbuniti, posvađati ili nas navesti da još više paničarimo i da još više sumnjamo jedni u druge!

Još su drevni Rimljani znali da vladaju oni koji znaju kako zavaditi ljude i narode.

Kao kršćanin kažem: Isusovi sljedbenici bi trebali drukčije razmišljati.

Pridružiti se onima koji pozivaju na kriminalizaciju izbjeglica i imigranata, ili onima koji vjeruju da izbjeglice treba dočekati oružjem, ili onima koji nestrpljivo čekaju priliku da zapale izbjegličke kampove, ili onima koji velikodušno kite izbjeglice pogrdnim nazivima, ili onima koji navijaju da se podignu visoke ograde na granicama država ili onima koji su protiv izbjeglica – značilo bi da smo već poraženi, zvali se mi kršćani tisuću puta.

Pridruživanjem tim glasovima negiramo Gospodina koji nas je pozvao da ljubimo svoje bližnje i one iz daleka bez obzira na to tko oni jesu.

To bi također značilo da smo neinformirani o samoj biti kršćanstva: da nas Isus Krist poziva da, upravo onako kako je on nas prigrlio dajući nam sebe kroz svoju smrt na križu, savladamo vlastitu sebičnost time što ćemo i mi prigrliti druge članove ljudske zajednice, uključujući izbjeglice, zagrljajem sućuti i prihvaćanja. Jer kad je riječ o govoru evanđelja, to je jedini legitiman način na koji možemo pridobiti umove i srca onih koji su različiti od nas.

Ako to učinimo, postat ćemo zreliji u procjeni tko su zločinci koji moraju biti zaustavljeni, a tko su žrtve koje trebaju našu sućut i pomoć.

Prilagođeni prijevod teksta sa engleskog https://sojo.net/articles/i-ve-worked-syrian-refugee-trail-europe-here-s-what-we-re-getting-wrong

Prvi puta objeavljeno na hrvatskom 21. studenog 2015, http://www.autograf.hr/ne-krivimo-izbjeglice/

Vjerska sloboda više od slova na papiru

U okviru Dana vjerske slobode valja nam razmisliti o pravim vrijednostima vjerske slobode s osvrtnom na izazove koji su bili prisutni u Hrvatskoj, susjednim zemljama i svijetu prije dvadeset godina, odnosno na početku 1994. godine. Usporedimo te izazove s onima s kojima se sučeljava naša regija i svijet u 2015.  godini.  Dakle, ovako sam o vjerskoj slobodi pisao prije nešto više od dvadeset godina:

Vjerska sloboda više od slova na papiru

Brojni primjeri kršenja prava na potpunu slobodu ispovijedanja i promicanja vjere - temelja svih ostalih ljudskih prava - u nizu zemalja, svjedoče da je vjerska sloboda na kraju dvadesetog stoljeća neželjeni stranac u dvorištima brojnih država.

Izričito potiranje vjerske slobode očito je u zemljama islamskog fundamentalizma, poput Pakistana, koji je nedavno uveo obvezu bilježenja vjerske pripadnosti čak i u osobne iskaznice građana. Također, u ovoj je zemlji islamski sud koncem prošle godine izrekao smrtnu kaznu rimokatoličkom vjerniku "zbog oskvrnuća imena islamskog proroka Muhameda". Vlasti Saudijske Arabije protjerale su iz zemlje grupu kršćana, poslovnih ljudi iz Europe i Sjedinjenih Američkih Država, zbog toga što su u domu jednog europskog poslovnog čovjeka održavali molitvene sastanke.

Valja naglasiti kako zemlje islamskog fundamentalizma radikalnim mjerama ograničavaju ili niječu svako pravo osobnog ili javnog očitovanja vjerske slobode kršćanskim zajednicama na svom terenu, ali u isto vrijeme zahtijevaju potpunu slobodu ispovijednja islamskog vjeronazora i nesputanu promidžbu islama u zemljama demokratskog Zapada koje su u svoje okrilje primile brojne muslimanske doseljenike.

           

Vjerska sloboda ugrožena je i u zemljama s deklariranom kršćanskom baštinom, koje naglašenu pozornost poklanjaju isključivo jednoj crkvi, dok se njihov odnos spram ostalih vjerskih zajednica može nazvati tek "snošljivošću".

U Grčkoj, primjerice, protestantska vjerska zajednica nedavno je morala sudom obraniti svoj status ravnopravnosti s Grčkom pravoslavnom crkvom, a nedavno objavljeni podaci, posredstvom međunarodne novinske mreže News Network International (NNI), otkrili su javnosti da grčka tajna služba posjeduje dokumente prema kojima je 30 poglavito protestantskih vjerskih zajednica imenovala "narodnim neprijateljima".

U susjednoj Srbiji, pod pritiskom Srpske svetosavske stranke, udruženi program lokalnih radijskih postaja ukinuo je redovito emitiranje kratkih programa duhovnoga karaktera što ih je prije dvije godine pripremala nepravoslavna vjerska zajednica, pod izlikom da "kvare srpsku decu i omladinu".  U toj zemlji pristaše radikala čak otvoreno izriču prijetnje da će se prije ili kasnije obračunati s "novovercima" i njihovim "opakim jeresima", misleći pritom na pripadnike nepravoslavnih vjerskih zajednica - poglavito adventiste, baptiste, pentekostalce i Jehovine svjedoke, a u "Republici Srpskoj" "nepoznati počinitelji" dižu u zrak i pale katoličke, islamske i protestantske vjerske objekte.

U Mađarskoj, zemlji mladog demokratskog ustroja, skupina zastupnika prošlog je proljeća pokušala podmetnuti parlamentu prijedlog o ozakonjenju ograničavajućih mjera za "nepovijesne" vjerske zajednice. Naime, prijedlog, očito računajući na igru srazmjera "većina-manjina", namjerava ograničiti status crkve na vjerske zajednice koje imaju najmanje 10.000 članova ili 100 godina povijesti u Mađarskoj. Ostale vjerske zajednice imale bi tek status vjerskih udruga, koje ne bi posjedovale ista prava kao i "crkve". Primjerice, ako bi se prijedlog usvojio, samo bi priznate crkve mogle osnivati i upravljati vjerskim učilištima, sudjelovati u vjerskoj izobrazbi mladeži u školama, i biti oslobođene dijela poreznih obveza. Iako mađarski pralament nije izglasao ovaj prijedlog prošlog proljeća, skupina zastupnika najavila je da će uskoro parlamentu ponovno podastrijeti ovaj prijedlog za koga oni vjeruju da "pošteno, povijesno i demokratski zastupa interese većine mađarskog naroda".

           

Šarolikost primjera sputavanja potpuna očitovanja vjerske slobode i vjerskog pluralizma ukazuje na grčevita nastojanja državnih, većinskih, ili privilegiranih vjerskih zajednica za dominacijom na "svom" terenu - "pravo" koje žele ostvariti ili obraniti na ovaj ili onaj način, posredno ili neposredno koristeći čak i državnu administraciju.

           

Najsvježiji primjer ovakva odnosa pristiže iz Rusije, gdje je 14. srpnja 1993. Vrhovni sovjet izglasao dodatke i amandmane Zakonu o vjerskoj slobodi, među kojima se ističe članak 14. - odnosno onaj dio Zakona koji zabranjuje duhovnu i obrazovnu aktivnost inozemnim vjerskim organizacijama i pojedincima, budući da će novi zakon odsad zahtijevati posebno odobrenje Ruske vlade za ovakve aktivnosti.

           

Pitanje koje valja postaviti jest kako će se ovaj zakon, što u sebi nosi očite naznake legalizirane nesnošljivosti spram jednog dijela vjerskog u Rusiji, uklopiti u duh suvremenih demokratskih reformi o kojima predstavnici ruske vlade toliko govore pred svjetskom javnošću? Naime, iako članak 14. ruskog Zakona o vjerskoj slobodi ne posjeduje u sebi nikakvu izričitu zabranu duhovnih aktivnosti inozemnih vjerskih organizacija i pojedinaca, on svojim oblikom navješćuje ozakonjenu diskriminaciju jednog vjerskog svjetonazora spram drugih - "neprihvatljivih" i "inozemnih" religijskih oblika; i sve to, pretpostavljamo, s nakanom da se "sačuva 'povijesna' religija ruskog naroda".

           

Na izglasavanje ovoga Zakona prosvjedno su odgovorile ruske i međunarodne organizacije koje se brinu za očuvanje demokratskih prava na vjersku slobodu. Ruski odjel Međunarodne udruge za vjersku slobodu u svome prosvjedu predsjedniku Jeljcinu izričito izražava bojazan da će "vladino tijelo koje izdaje punomoći predstavnicima inozemnih vjerskih organizacija uskoro postati instrumentom onih koji žele uspostaviti monopol jedne vjerske ideologije nad drugima u Rusiji".

           

"Ovo će odvesti naše društvo na stranputicu s puta kojim želimo stići do ustavne države" - navodi se u prosvjedu upućenom predsjedniku ruske države. A pismo kojega je Odboru za državne zakone ruskog parlamenta neposredno prije izglasavanja članka 14. poslala Međunarodna udruga za obranu vjerskih sloboda sa sjedištem u Bernu, udruga sa savjetodavnim statusom pri Ujedinjenim Narodima, upozorava: "Članak koji bi zabranio ili ograničio inozemnim građanima koji žive u Rusiji očitovanje njihovih vjeronazora smatrat će se oblikom netrpeljivosti i vjerske diskriminacije. Ukoliko ovakav članak bude prihvaćen, naša organizacija neće časiti niti trenutka da ga osudi pri Komisiji za ljudska prava Ujedinjenih Naroda i Savjeta Europe".

Dakako, pitanja koja se nameću demokratski izoštrenom umu glase: Ima li itko pravo bilo kome odrediti uvjete i oblike bogoštovlja i vjerovanja? Ima li bilo koja vjerska organizacija na temelju vlastite moći pravo utjecati na oblikovanje zakona svoje države tako da oni idu naruku jednoj vjerskoj zajednici, a na štetu ostalih? Ima li pravo država, parlament, ustav - pa makar i podržani većinom glasova - odlučivati o pitanjima savjesti svojih građana? Opća deklaracija o ljudskim pravima naglašava da je štovanje vjerskog određenja pojedinca temeljno pravo svakog slobodnog čovjeka. Ova deklaracija Ujedinjenih naroda izričito uključuje "slobodu svakog da sam, ili udružen s drugima, javno ili u osami, izražava svoju vjeru u bilo koji nauk, praktično vjersko očitovanje, bogoslužje ili vjersko štovanje".

           

U međunarodnoj šarolikosti suodnosa Crkve i države, Republika Hrvatska odlučila je slijediti najdemokratskiji model određenja spram vjere i vjerskih zajednica. Četrdesetprvi članak Ustava Republike Hrvatske o odnosu vjerskih zajednica i države navodi: "Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojim djelatnostima uživaju zaštitu i pomoć države."

           

Ovaj članak hrvatskog Ustava na prvome mjestu treba tumačiti u skladu s iskustvom onih zemalja, primjerice Sjedinjenih Američkih Država, čija su demokratska iskustva i bila poticajem uvrštavanja načela odvojenosti Crkve od države u naš Ustav. Dok je za bivšega režima, u kojemu je odvojenost Crkve od države značila izričitu zabranu uplitanja Crkve u sve društveno korisne, državne i političke prostore - ali nikako ne i uplitanje države u djelokrug Crkve - novi Ustav Republike Hrvatske definira njihovu odvojenost kao suodnos prema kojemu u svome poslanju Crkva neće biti instrumentom države, kao što ni država u svojoj zadaći ravnopravne zaštite svih svojih građana neće biti instrumentom Crkve. Drugim riječima, načelo odvojenosti Crkve od države u suvremenom multikonfesionalnom demokratskom društvu ne dopušta nikakvo pokroviteljstvo države nad Crkvom, ali niti priznaje postojanje državne vjere ili Crkve, odnosno vjerske zajednice čiji je status u društvu privilegiran zakonom. Sve vjerske zajednice, bile one mnogoljudne ili brojale tek stotinjak vjernika, imaju pred zakonom jednake dužnosti, prednosti, uvjete i prava da žive, organiziraju i javno promiću svoj vjerski svjetonazor.

           

Načelo ustavom i zakonom zaštićene odvojenosti Crkve od države u suvremenom demokratskom društvu, također je zalog slobode i prava javne ponude vjerskog sadržaja svih vjerskih zajednica pod ravnopravnim uvjetima. U ovakvu ustroju niti jednoj crkvi, vjerskom savezu ili ekumenskom tijelu nije dodijeljena pokroviteljska uloga spram ostalih vjerskih zajednica, a niti isključivo ili naglašeno pravo na duhovnu obnovu, evangelizaciju i tumačenje Božje objave. U slobodnoj i demokratski ustrojenoj državi, kakva je zahvaljujući Hrvatskom Ustavu postala Republika Hrvatska, vođeni vlastitom savješću građani imaju neotuđivo pravo vjerovati što i kako žele, organizirati vjerske zajednice i utemeljiti crkve i vjerske ustanove, i sudjelovati ravnopravno s drugim crkvama i vjerskim zajednicama u javnoj ponudi svoje vjere u društvu u kojemu djeluju. Dakako, pritom se - poradi stvaranja negativnog javnog mnijenja - promicateljski rad manjih vjerskih zajednica nikako ne može nazivati "vrbovanjem u svoje redove", a istu takvu djelatnost većinske crkve naslovljavati "evangelizacijom našeg naroda".

Potom, demokratski ustroj ni u kom slučaju ne priznaje strateški odmjerene usporedbe između "povijesnih" i "nepovijesnih", "naših" i "inozemnih", ili "većinskih" i "manjinskih" vjerskih zajednica, te "crkava" i "sekti" ili "sljedbi", kao da su korijeni, pedigre i starost crkve, te broj nominalnih vjernika temeljne odrednice uloge, mjesta i važnosti pojedine vjerske zajednice u društvu, te zalog njihove odanosti božanskoj objavi. Također vrijedi pridodati da demokratsko načelo odvojenosti Crkve od države jamči pravo neprihvaćanja ili odbacivanja bilo kakva vjerska opredjeljenja, te ne priznaje bilo kakvu diskriminaciju u privatnom ili javnom životu na temelju "moralno-vjerske" podobnosti ili nepodobnosti građana.

           

Tako kaže četrdesetprvi članak Ustava Republike Hrvatske, ako ga se tumači povjesnom praksom demokratskih zemalja čija su iskustva poslužila kao primjer i odrednica pri ustroju hrvatskog Zakona o vjerskoj slobodi, te na temelju Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima.

           

Nažalost - i pored odlična Ustava - i u nas postoje naznake rađanja nakaradnih poimanja vjerskih sloboda, poticanja pokroviteljska stajališta spram manjih vjerskih zajednica, te želja da se i u Hrvatskoj svekoliki vjerski spektar podijeli u "povijesne" i ostale vjerske zajednice, koje se sve učestalije naslovljavaju "sektama". Možda je ovo i razlogom što se u posljednje vrijeme na različite značajne državne i društvene prigode pozivaju predstavnici tek četiri ili pet vjerskih zajednica, da bi potom uslijedilo medijsko izvješće kako su na prigodu bili pozvani čelnici svih crkava i vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj.

           

Slikovit prikaz ovakva stremljenja izvire iz intervjua s naslovom "Ne pada mi na pamet da uvodim katoličku cenzuru na Hrvatsku televiziju", što ga je tjedniku "Globus", od 1. listopada ove 1993. godine, dao TT, urednik religijskog programa Hrvatske televizije, u kojemu tvrdi da urednikom religijskog programa HTV-a nije postao kao predstavnik Katoličke crkve, nego "svih povijesnih vjerskih zajednica u Hrvatskoj". TT potom objašnjava uredničku politiku njegova uredništva te navodi kako ono medijski prati rad "povijesnih vjerskih zajednica". Njegovo uredništvo međutim "ne registrira djelovanje nekih sekti" kojih "u posljednje vrijeme također ima u Hrvatskoj", poput "adventista, Jehovnih svjedoka i budista". Doduše, kompromisni ustupak je učinjen glede "nedavno pridošlih" vjerskih zajednica koje su članice Svjetskog saveza crkava sa sjedištem u Ženevi.

           

Dakako, urednik religijskog programa Hrvatske televizije griješi u svojoj jednostranoj uredničkoj provedbi diskriminacijske klasifikacije vjerskih zajednica na "sekte", te "povijesne" i "nepovijesne" vjerske zajednice, budući da ustav Republike Hrvatske - niti bilo koja druga zakonska odredba - ne priznaju takvu podjelu. Ipak, u smjelim prosudbama TTa mogu se naslutiti "znaci vremena" sve učestalijih pokušaja marginaliziranja djelovanja i uloge vjerskih zajednica koje nisu bliske "našoj vjeri", što se također očituje u sve odlučnijim izričajima "zabrinutosti" vrha Katoličke crkve u nas zbog "najezdi raznih sekta", u koje se, očito ne slučajno, ubrajaju i u svijetu dobro poznate kršćanske zajednice.              

           

Nije nam djelovati na podupiranju ikakva oblika vjerske nesnošljivosti, ali vrijedi pripomenuti da pojedinačni događaji što ukazuju na slučajno ili namjerno nerazumijevanje Ustava glede pitanja vjerskih sloboda naslućuju potrebu za zabrinutošću, ne zbog nasrtaja "sekta", već zbog praktičnih pokušaja zamjene nekadažnjeg "političkog jednoumlja" za ništa manje pogubno "vjersko jednoumlje".  Primjerice, kako objasniti sve učestalije slučajeve kad se različiti društveni dužnosnici otvoreno ili prikriveno pozivaju na mišljenje lokalnog župnika ili područnog biskupa, kad s njima - kao predstavnicima manjih vjerske zajednice - želite ugovoriti uporabu javnog društvenog ili medijskog prostora za promidžbu nekog protestantskog vjerskog sadržaja? Jednom sličnom prigodom jedan je protestantski pastor bio ponukan odgovoriti: "Ako vam je za ovo potrebna privola lokalnog župnika, tad nemamo o čemu razgovarati!"

           

Što reći kad se protestantskoj vjerskoj zajednici osporava javna besplatna podjela religijskog štiva prognanicima i žrtvama rata, pod izlikom da je riječ o "vrbovanju"; dok se ista djelatnost druge crkve smatra po sebi razumljivom aktivnošću? Također, kako objasniti sve učestalije pokroviteljsko stajalište spram humanitarnih službi manjih vjerskih zajednica - koje su tijekom najtežih ratnih mjeseci pružile izuzetnu pomoć ratnim stradalnicima u Hrvatskoj i ujedno obavljale pozitivnu promidžbenu međunarodnu djelatnost - a koje se u posljednje vrijeme u svojim humanitarnim aktivnostima upućuju na posredovanje Caritasa? Nedavno su čak lokalne vojne vlasti zatražile da im ADRA - Adventistički dobrotvorni rad u Hrvatskoj uruči svoj kamion, poklon njemačke ADRE istoimenoj organizaciji u Zagrebu, namijenjen što hitnijoj dostavi pomoći potrebitima u ratom postradalim područjima u Hrvatskoj! Od ovakvih postupaka, pa makar oni bili i posljedica puke nesmotrenosti i neupućenosti, nije daleko do dvojbe da humanitarne organizacije nekih vjerskih zajednica - koje su tijekom rata svojim nesebičnim radom dobro poslužile domovini - netko danas želi potisnuti na rub društvena beznačaja, iako Ustav Republike Hrvatske nedvosmisleno niječe svako pravo takva odnosa spram bilo koje vjerske zajednice.

           

Spremni smo povjerovati da je riječ o tek nenamjernim nesmotrenostima ljudi nenaviklih demokraciji, koji je - ne razumijevajući njezina prava značenja - podređuju svome proizvoljnom tumačenju čak i kad se služe klišejima da "slijede europska iskustva". No, svako buduće opetovanje ili umnožavanje sličnih nedemokratskih nezgrapnosti razvijat će i dvojbu u neslučajnu sustavnost koja mimo Ustava, pravom jačega, pokušava našoj društvenoj zajednici nametnuti nečiju samovolju, koja se slikovito može opisati riječima lokalnog društvenog dužnosnika: "Da se mene pita - ja bih u Hrvatskoj priznao samo jednu vjeru!"             

Republici Hrvatskoj, koja u ova nesigurna vremena pred mnogim očima svijeta mora svoju demokratsku ozbiljnost dokazivati i više od potrebnog, zasigurno nije potrebno umnažanje pojedinačnih eksperimentalnih primjera vjerske nesnošljivosti, već se ona zacijelo treba založiti za dosljedno štovanje ustavom zajemčenog očitovanja vjerske slobode, koja je jedino moguća nedvosmislenim nasljeđivanjem zakonom zajamčene odvojenosti svake crkve i vjerske zajednice od države. Na ovoj zadaći posebice treba poraditi novoutemeljena Komisija za odnose s vjerskim zajednicama, osnovana temeljem Ustava Republike Hrvatske na poticaj predsjednika države, koja ukoliko uistinu počiva na ustavnim načelima, treba s jednakom ozbiljnošću i uvažavanjem, i na ravnopravnim temeljima, surađivati sa svim vjerskim zajednicama u Hrvatskoj.

           

Od Komisije za odnose s vjerskim zajednicama očekuje se da posebice štiti prava manjih vjerskih zajednica u slučaju značajnijih pomaka k vjerskoj nesnošljivosti ili pokušaja manipulacije s jasnim ustavnim načelima o ravnopravnosti svih vjeronazora pred zakonom, te da dosljedno zastupa odvojojenost Crkve od države kao kamen temeljac vjerske slobode svakog čovjeka. Komisija posebnu pozornost treba obratiti na upućivanje javnosti na ispravno tumačenje vjerske slobode u skladu s Općom deklaracijom o ljudskim pravima, te na izobrazbu svijesti o pravu svakog pojedinca da uživa u osobnom ili javnom očitovanju svoga vjerskog uvjerenja, bez obzira na prirodu njegova vjeronazora.

           

Naime, jačemu je tako lako podleći kušnji da, kad je sam osjetio - nakon desetljeća duhovne stege - dašak slobodnog vjerskog ozračja, na temelju subjektivne prosudbe istu slobodu svojom nesnošljivošću zaniječe onomu koji vjerski drukčije promišlja. Također, ova se Komisija mora postarati da se vjerska sloboda, kao temeljno ljudsko pravo svakog pojedinca, dokazuje ne samo slovom zakona na papiru, već prije svega životnom svakodnevicom.

Objavljeno u časopisu Savjest i sloboda, Zagreb, travnja 1994

Tihomir Kukolja, Zagreb