S izbjeglicama na hrvatskoj i mađarskoj granici

Prije nekoliko dana vratio sam se iz Srbije gdje sam s ekipom inicijative ROM – Renewing Our Minds (Obnova uma), u suradnji sa Evanđeoskim udruženjem studenata (EUS), sudjelovao u trodnevnoj akciji pružanja humanitarne pomoći izbjeglicama na njihovom putu prema Mađarskoj i Hrvatskoj. Priloženi album donosi izbor fotografija s mađarske granice kod Horgoša i hrvatske granice između Šida I Tovarnika. Poslušajte također i radijski intervju kojeg je objavio SBS Radio u Australiji.

Također pogledajte priloženi video prilog:

Oteto zaboravu

Iako sam ovaj tekst napisao prije sedamnaest godina (a možda i nešto ranije) ponovno ga objavljujem nakon višegodišnje pauze. Mislim da ne bi bilo u redu da opisan događaj padne u zaborav, iako se dogodio prije skoro sedamdeset godina.

Iz gotovo zaboravljene 1947. godine izvire zaboravu prepušten sudski proces sedmorici Adventističkih pastora koji su u Zagrebu, u svibnju 1947. godine, u namještenom sudskom procesu bili lažno optuženi da su za vrijeme “narodne revolucije surađivali s ustaškim neprijateljem” .

Riječ je o pastorima – Mirku Golubiću, Siegfriedu Vitomiru Ludeviku, Stjepanu Manestru, Pavlu Brechelmacheru, Milanu Šarčanskom, Đorđu Kaleziću i Hinku Rethu. Oni su od 1941. do 1945. godine rukovodili radom Adventističke crkve na području tadašnje Nezavisne države Hrvatske (NDH), koja je uredbom tadašnjih vlasti i voljom utjecajnih dušebrižničkih krugova s Kaptola od 1942. godine pa do kraja rata morala djelovati u ilegali, odnosno samo pod okriljem humanitarnih djelatnosti. Tijekom toga razdoblja glavna dvorana njihovog središnjeg crkvenog objekta u Zagrebu, u Prilazu Gjure Deželića, bila je preobražena u prihvatni centar za izbjeglice, dok su vjernici crkve razbijeni u manjim skupinama bili prisiljeni tajno organizirati redovita bogoslužja u obiteljskim domovima vjernika.

Između 1991. i 1994. godine nekoliko sam puta razgovarao s dr. Mirkom Golubićem, jednim od osuđenih 1947. godine, o okolnostima koje su prethodile ovom suđenju. Prema njegovim riječima tijekom prve ratne godine adventisti nisu imali poteškoća od strane vlasti NDH. Naveo je kako je Crkva u to vrijeme na Pantovčaku imala svoju školu i živahnu izdavačku djelatnost, koja je već tada tiskala glasilo “Život i zdravlje”.

Međutim, krajem 1942. godine, ustaške vlasti zabranjuju javno djelovanje adventista, te pokušavaju zaplijeniti njihovu nakladu, koju je cenzura tadašnjeg “Promidžbenog ureda” proglasila nepoćudnom. “Koncem 1942. država izdaje zabranu rada naše škole i Crkva više ne može djelovati kao vjerska zajednica”, objašnjava dr. Golubić koji je u to ratno vrijeme obnašao dužnost ravnatelja Adventističke škole na Pantovčaku u Zagrebu, i nakladničkog urednika Crkve.

“Tada su nam iz vjerskih krugova bliskih režimu često podmetali da smo komunisti, a kružila je također i nekakva okružnica koja je tvrdila da su adventisti štetni po NDH, te pozivala na najstrožiji postupak protiv adventista. Sve je ovo pridodalo nepovjerenju vlasti spram nas, i mi da bismo zaštitili sigurnost naših vjernika odlučili smo posjetiti poglavnika Paveliću. Željeli smo mu prikazati našu crkvu kao nepolitičnu, humanu, i miroljubivu vjersku zajednicu koja nikoga ne ugrožava. Željeli smo suzbiti zlonamjerene glasine o nama”, objasnio je dr. Golubić.

Partizani ulaze u Zagreb 8. svibnja 1945. godine.
Foto: Pavao Kukolja

Međutim, nastupanjem komunističke vlasti u svibnju 1945. godine očito je ovaj izolirani posjet skupine predstavnika Adventističke crkve u Hrvatskoj postao smrtnim grijehom ove vjerske zajednice. U to vrijeme nova vlast FNRJ-a (Federativna Narodna Republika Jugoslavija) bila je po karakteru i ponašanju vrlo slična boljševičkoj vlasiti Sovjetskog saveza. Tijekom poratnih godina i jedni i drugi nisu štedjeli truda niti nedostajali kreativnosti u načinima progonjena svojih “klasnih i ideoloskih neprijatelja”. A vjerske zajednice i njihovi vođe bila su česta i omiljena meta.

I tako je u proljeće 1947. godine “Okružni narodni sud grada Zagreba”, nakon tri mjeseca saslušavanja, prijetnji, utamničenja, te završne riječi zastupnika javnog tužioca Franje Štoka, osudio kao prvorazredne “neprijatelje naroda”  i zagovornike “imperijalističkih inetresa” dušebrižnike i vođe Adventističke crkve u tadašnjoj Hrvatskoj na višegodišnje vremenske kazne uz težak tjelesni rad. 

Zagrebački dnevnici Vjesnik i Hrvatski narod, tiskani  2. svibnja 1947. godine pružaju ružnu sliku epiloga namještenog procesa održanog prema pravilima tadašnjeg ideološki nabijenog pravosudnog sustava, a čija je zadaća očito bila osuditi po svaku cijenu. Boljševičkom retorikom dnevnici prenose iz sudnice navode optužnice, tvrdeći da su se optuženi  “rukovodioci adventističke sekte odmah nakon okupacije naše zemlje stavili u službu okupatora,… te su neposredno ili posredno učestvovali u donošenju zaključaka o načinu suradnje s ustaškim vlastima na vojničkom i političkom polju.”

Optužnica je također teretila pastore da je “ova sekta bila agentura stranih imperijalista i da je vjera služila samo kao krinka reakcionarnom rukovodstvu ove sekte za njihov plaćenički protunarodni rad.” Ona je, nadalje navodi optužnica, “stupila u usku suradnju s okupatorima” prema “sugestiji i direktivi istaknutog hitlerovca Hansa Struwea, sekretara za misije Južno-evropske divizije”, te “talijanskog fašiste Luigia Beera”, tadašnjeg tajnika Adventističke crkve u Italiji. Krivica optuženih bila je u tome što su “vodili lažnu propagandu o skoroj promjeni državnog poretka u FNRJ-u i o ponovnom izbijanju rata”. Nadalje, njihov se grijeh očitovao i u tome što su “nastojali odvratiti narodne mase od suradnje s organizacijama Narodne fronte, Narodne omladine i narodne vlasti, i od sudjelovanja u obnovi i izgradnji zemlje, da bi na taj način ometali i osujećivali plan industrijalizacije i elektrifikacije”.

Teško inkriminirajuće riječi optužnice, očito osmišljene da javnost uvjeri u opravdanu neumoljivost “narodnog”suda, dovele su do sljedećih presuda: Stjepan Manestar bio je osuđen “na sedam godina lišenja slobode s prisilnim radom, pet godina gubitka političkih i građanskih prava i na konfiskaciju imovine”. Siegfried Vitomir Ludevik i Mirko Golubic bili su osuđeni svaki na “pet godina lišenja slobode s prisilnim radom i na tri godine gubitka političkih i građanskih prava”; Pavao Brechelmacher “na dvije godine lišenja slobode s prisilnim radom i na dvije godine gubitka političkih i građanskih prava”; Milan Šarčanski i Hinko Reth svaki na “jednu godinu lišenja slobode s prisilnim radom i na jednu godinu gubitka političkih i građanskih prava”, i Đorđe Kalezić na “tri godine lišenja slobode s prisilnim radom i tri godine gubitka političkih i građanskih prava.”

Kako ratne, tako su i poratne godine nakon Drugog svjetskog rata bile razdoblje velikih kušnji za Adventističku crkvu. Blanka Mihaljević, u to vrijeme glavna tajnica predsjedničkog ureda tadašnje Zapadne crkvene oblasti sa sjedištem u Zagrebu, još se uvijek dobro sjeća  21. siječnja 1947. godine, dana uhićenja sedmorice pastora. Na vrata crkvenog sjedišta u Prilazu Đure Deželića iznenada je nahrupila skupina pripadnika Ozne s naredbom: “U ime naroda uhapšeni ste!” 

Režim koji je u svom utopijskom zanosu 1947. godine još uvijek vjerovao da će montiranim procesima vjerskim dužnosnicima podčiniti njihove zajednice svojim ateističkim i partijskim stremljenjima - kad se u redove novokrštenika po službenoj dužnosti redovito progurao i poneki djelatnik režima; kad su redovitim postale iznenadne uhidbene i premetačinske “posjete” crkevnim uredima i prostorijama; kad se uklanjanjem “nepodobnih” pastora i crkvenih vođa željelo nametnuti “podobno” čelništvo – takav je režim izmišljenim i grotesknim optužbama u zatvorske čelije i na prisilno višegodišnje sužnjevanje poslao dušebrižnike kojima su bilo kakve političke igre bile strane; jer niti su oni bili komunisti za vrijeme NDH-a, a niti fašisti za  “narodne demokracije”, već skrušeni kršćani predani življenju svoje vjere kako su najbolje znali,  te opstanku svoje progonjene crkve od oba po nju pogibeljna režima.

Teško je vjerovati da će danas netko potražiti rehabilitacijski postupak sedmorice adventističkih pastora nedužno osuđenih nakon Drugog svjetskog rata? Odlaskom i posljednjih među osuđenima nestaje i mogućnost njihovog osobnog potraživanja bilo kakve zadovoljštine.  Također teško je povjerovati da će Adventistička crkva u Hrvatskoj, vođena duhom praštanja i biblijskim naputkom da će “oni koji žele pobožno živjeti biti progonjeni”, podizati prašinu oko nepravde počinjene prije skoro sedmadeset godina. Ipak, barem na ovaj način, dok sjećanja još uvijek postoje, valja nam stradanje sedmorice nedužno osuđenih pastora oteti zaboravu.  Zlu ne trebalo, da se opet netko sličnoga ne sjeti, i to u ime naroda.

Malbourne, Australia, 15. veljače 1999.

Gorski Kotar može biti ponosan

Prije četiri godine, uoči 88. rođendana,  tiho je preminuo Franjo Starčević, samoprijegorni goranski heroj mirotvorstva, koji je tijekom ratnih devedesetih neumorno radio na približavanju hrvatskih i srpskih sela i obitelji u Gorskom kotaru.

Franjo Starčević pripada skupini heroja, uvijek u manjini, čija imena i čiji rad rijetko pristižu na naslovnice vodećih glasila, iako to zaslužuju daleko više od onih čije životno djelo obilježavaju pobjede na ratištima i biralištima.

U vrijeme kada je u Hrvatskoj mirotvorstvo bilo nepoželjno, čak po život opasan poziv, Franjo se odano predao pozivu zbližavanja goranskih Hrvata i Srba. Nije dovoljno poznato da je tijekom ratnih devedesetih, od svih regija u Hrvatskoj nasljenih Srbima i Hrvatima, jedino Gorski kotar bio pošteđen ratnih sukoba i nasilja.

To se nije dogodlio slučajno. Niti se to dogodilo zahvaljujući službenoj politici Hrvatske u to vrijeme. Da je tijekom svih tih ratnih godina Gorski kotar jedini ustrajao kao oaza mira u Hrvatskoj ponajprije možemo zahvaliti samoprijegornosti i upornosti Franje Stračevića i utjecaju skupine Gorana (među inima Josipa Horvata i Nade Glad) koji nisu dozvolili da ih vodi diktat vremena nabijen strahom, predrasudama, podjelama i nacionalnom mržnjom, te su svoje živote posvetili stvaranju ozračja mira, povjerenja i smirivanja strasti u međusobnim odnosima Hrvata i Srba Gorskog kotara.

Zahvaljujući mirotvorstvu grad Mrkopalj, dom Franje Starčevića danas je upisan u kartu svjetskog mirotvorstva. U službi veleposlanika mira pješačeći Franjo je iz Mrkoplja obilazio srpska sela, a učinak njegove upornosti i odvažnosti bio je uklanjanje mentalnih i inih barikada koje su djelile srpska od hrvatskih sela u Gorskom kotaru. Uskoro, još za ratnih godina, njegovim upornim radom u Mrkoplju je ponikla, i danas u svijetu poznata, Škola mira – snažan svjetionik mira iz vremena kada je bilo opasno graditi mir.

Upravo zbog toga što Franjo Starčević pripada onoj velikoj manjini pojedinaca koji sebi ne mogu dozvoliti da ih nosi bujica većine, ostavština njegova života od presudnog je značaja za sve one koji žele Hrvatsku graditi na vrijednostima pravednosti i mira poniklih na zdravim i plemenitim međuljudskim odnosima. Jer istinski iskoraci prema boljem i ljepšem svijetu događaju se zahvaljujući svijesti manjine kojoj pripada Franjo Starčević, a ne većini koju vode generali, ratnici i krvlju natopljene revolucije.

Ako u malenoj Hrvatskoj želimo prepoznati velikane, koji su svojim životom nasljeđivali Isusov primjer ljubavi spram bližnjih, a koji ponajprije uključuju one kojima se nameće stigma naših neprijatelja, onda takva heroja imamo u samozatajnom Franji Starčeviću. Zbog toga Gorski kotar može biti ponosan da je tijekom ratnih devedesetih uspio u onome u čemu nije uspjela niti jedna druga regija u Hrvatskoj od Slavonije do Dalmacije.

Danas, u vrijeme kada je svijet udaljen tek korak od mogućih zastrašujućih sukoba globalnih dosega, i kada mnogi neumorno rade na tome kako bi vratili svijest Hrvatske u emotivno stanje uzavrelih devedesetih, ne smijemo zaboraviti ostavštinu Franje Starčevića.

 Prvi puta objevljeno u svibnju 2011: Facebook, STEP

Curriculum Vitae – Marko Strižić

Snimljeno 2001. godine: Malo tko u Hrvatskoj poznaje Marka Strižića (1982 – 2012), poznatog australskog umjetnika umjetničke fotografije hrvatskog podrijetla, koji je proživio pola stoljeća u Malbourneu u Australiji  stvarajući i izlažući u brojnim galerijama u javnim prostorima. Za potrebe lokalnog TV kanala u Melbourneu moj brat Mladen Kukolja i ja, u proljeće 2001. godine, snimili smo i prepremili priloženi TV intervju s Markom Strižićem i njegovom suprugom Sue. Nažalost tek sam ovih dana saznao da nas je Marko Strižić napustio prije tri godine. Ovaj TV intervju želim podijeliti s prijateljima u želji da pripomogne da nam život i umjetnički rad Marka Strižića ostane još dugo u ugodnom i radosnom sjećanju.

Video Archive 2001: Curriculum Vitae – Mark Strizic, TV documentary produced by Mladen Kukolja and Tihomir Kukolja in 2001, featuring Mark Strizic, a renowned Australian artist with the Croatian roots, pioneer and veteran of fine art photography in Australia. Since 1950 and until his death in 2012 Mark Strizic lived and worked near Melbourne, Victoria, Australia. Production: Mladen Kukolja and Tihomir Kukolja. Language: Croatian and English. Time: 18:51.

Umirući molili su se – Ya Rabbi Yasua

Videli ste sliku. Možda ste pogledali i video. Ili ste možda izbegli da obratite pažnju jer je prizor bio previše nasilan?

Evo slike. Grupa koptskih hrišćana iz Egipta, obučena u narandžastu zatvorsku odeću odvedena je ritaulno na pokolj negde na mediteranskoj obali Libije. Zatim su poređani i primorani da kleknu jedan pored drugog. Iza njih stoje, pozirajući arogantno i besramno, njihovi dželati sa spremnim noževima. U očekivanju skore smrti, žrtve se mole : „Ya Rabbi Yasua“ – „Moj Gospod Isus“. U sledećem trenutku, nevini ljudi su mrtvi, obezglavljeni. Njihov jedini zločin je što su bili „narod krsta“.

Slika je osmišljena da izazove i zastraši. Hladnokrvno je ubijen dvadeset jedan koptski hrišćanin. Poslata je jasna poruka i hrišćanima preko mora. Ta slika je toliko jeziva da se mnogi ne usuđuju da je pogledaju jer vas ostavlja potpuno bespomoćnim. Kada je vidite ili kada pogledate video, znate da nema šanse da Bog ima išta s tim i da je Hrist ponovo razapet obezglavljivanjem dvadeset i jednog nevinog čoveka od ruku zlih ljudi.

Ovaj prikaz zla ne može biti opravdan pozivanjem na grehe Krstaša. Nema ničeg na svetu što bi moglo da ga opravda.  Ukoliko se Božjom milošću ubice ne pokaju, a treba da se molimo za to, jednog dana će morati da stoje, drhteći, u prisustvu živog Boga i moraće da polože račun za svoja izopačena zlodela. Šta će reći pravednom Bogu kada ih bude pitao: „Šta ste vi, za ime sveta, mislili da radite? Ko je vas odredio da budete moji dželati?“ Isusovo proročanstvo se ispunjava pred našim očima:“ doći će vreme kad će svaki koji vas ubije misliti da Bogu službu čini.“ Jovan 16:2

Moramo da se zapitamo: gde je reakcija sveta na ovu neizrecivu grozotu? Gde su obećanja odlučnog delovanja? Gde su sada protesti miliona u svetskim prestonicama u ime solidarnosti sa porodicama žrtava? Gde je sada javno ohrabrivanje širom sveta upućeno Koptskoj crkvi? Gde su slogani koji tvrde „Mi smo Kopti“, kao pokazatelj da ćemo stati u ime slobode religije za sve, bilo da su hrišćani, Jevreji ili muslimani?

Ukoliko je napad na francuske karikaturiste koji su tokom godina uvredili sve i svakoga svojim neukusnim karikaturama, bio napad na slobodu govora, onda je ovaj užasni teroristički čin protiv koptskih hrišćana bio direktan napad na slobodu religije. Dvadeset i jedna nevin čovek, koji nikoga nije uvredio, bio je ubijen samo zato što su verovali drugačije od svojih ubica.

Podsetimo se da su sloboda religije i govora blisko povezane. Jedna podrazumeva drugu. Gde god slobode religije nema, oduzeta je i sloboda govora. Bez slobode verosipovesti, ne postoji ni poštovanje ljudskog dostojanstva. Zapravo, manjak slobode veroispovesti je uvek pokazatelj da trpe i ostala legitimna ljudska prava. A ISIS i njeni saveznici poslednjih meseci  iznova i slikovito pokazuju da preziru svaku slobodu, a slobodu veroispovesti najviše.

Nažalost, deluje da priznavanje slobode religije izlazi iz mode u današnjoj Evropi i SAD. Ako grafički prikazana okrutnost u video snimku koju su objavili članovi ISIS nije u stanju da šokira vlade i ljude u svetu, šta je potrebno da nas probudi iz letargije? Šta se dogodilo sa našim vrednostima ako teroristički napad na grupu karikaturista koji su se sistematski rugali svim pogledima na svet, trenutno može da digne na noge milione u činu prkosa protiv pretnji slobodnom govoru, a sa druge strane brutalan ritualni i slikovito osmišljeni krvavi napad na slobodu veroispovesti u stanju je da izazove bes samo nekolicine na drugoj strani sveta i da bude samo površno ispraćen od strane vodećih medija?

Nažalost, mnogi od nas se i dalje ponašaju kao da nam briga o progonjenima u nekoj dalekoj zemlji samo pričinjava neugodnost. Najradije bismo da ne budemo uznemiravani. Izgleda da je očuvanje našeg stila života ugađanja sebi, koji zovemo „našim vrednostima“, bitnije od patnji ljudi negde tamo.

Zadovoljavamo se kratkim, brzim i površnim komadićima „udarnih vesti“ koje će izazvati povremeni uzdah ili uzgrednu osudu, da bismo već sledećeg trenutka požurili našoj omiljenoj seriji ispunjenoj prikazima scena nasilja i porukama lažne pravde, prozivedenim od strane Holivuda i sličnih. Više smo zabrinuti šta će se dogoditi u sledećoj epizodi Mornaričkih istražitelja, Mesta zločina ili u Igrama gladi ili u bilo kojoj popularnoj seriji nego zbog miliona ljudi u drugoj zemlji? Sa više strasti pričamo o najnovijim fudbalskim rezultatima nego o potrebama ljudi čiji životi su sistematski dehumanizovani. U isto vreme, dok se mi dobro zabavljamo, naša braća i sestre širom sveta umiru svakog dana – obezglavljeni, spaljeni živi, razapinjani i ubijani na mnogo drugih načina.

Prevod s engleskog za portal Ustani: Zorka Vuković

Valja nam otvoriti oči

Marko Stupar dio je voditeljskog tima EUS-a (Evanđeosko udruženje studenata) u Srbiji, te član središnjeg tima projetka Obnova uma (Renewing Our Minds) za Jugoistočnu Europu. Marko Stupar je također aktivni borac protiv današnjih oblika robovanja, a posebice protiv trgovine ljudima. Prije nekoliko dana dao mi je priloženi intervju u kojem se osvrće na na situaciju u Srbiji. Intervju je na engleskom jeziku. Trajanje 10:24 min. 

Vjerska sloboda više od slova na papiru

U okviru Dana vjerske slobode valja nam razmisliti o pravim vrijednostima vjerske slobode s osvrtnom na izazove koji su bili prisutni u Hrvatskoj, susjednim zemljama i svijetu prije dvadeset godina, odnosno na početku 1994. godine. Usporedimo te izazove s onima s kojima se sučeljava naša regija i svijet u 2015.  godini.  Dakle, ovako sam o vjerskoj slobodi pisao prije nešto više od dvadeset godina:

Vjerska sloboda više od slova na papiru

Brojni primjeri kršenja prava na potpunu slobodu ispovijedanja i promicanja vjere - temelja svih ostalih ljudskih prava - u nizu zemalja, svjedoče da je vjerska sloboda na kraju dvadesetog stoljeća neželjeni stranac u dvorištima brojnih država.

Izričito potiranje vjerske slobode očito je u zemljama islamskog fundamentalizma, poput Pakistana, koji je nedavno uveo obvezu bilježenja vjerske pripadnosti čak i u osobne iskaznice građana. Također, u ovoj je zemlji islamski sud koncem prošle godine izrekao smrtnu kaznu rimokatoličkom vjerniku "zbog oskvrnuća imena islamskog proroka Muhameda". Vlasti Saudijske Arabije protjerale su iz zemlje grupu kršćana, poslovnih ljudi iz Europe i Sjedinjenih Američkih Država, zbog toga što su u domu jednog europskog poslovnog čovjeka održavali molitvene sastanke.

Valja naglasiti kako zemlje islamskog fundamentalizma radikalnim mjerama ograničavaju ili niječu svako pravo osobnog ili javnog očitovanja vjerske slobode kršćanskim zajednicama na svom terenu, ali u isto vrijeme zahtijevaju potpunu slobodu ispovijednja islamskog vjeronazora i nesputanu promidžbu islama u zemljama demokratskog Zapada koje su u svoje okrilje primile brojne muslimanske doseljenike.

           

Vjerska sloboda ugrožena je i u zemljama s deklariranom kršćanskom baštinom, koje naglašenu pozornost poklanjaju isključivo jednoj crkvi, dok se njihov odnos spram ostalih vjerskih zajednica može nazvati tek "snošljivošću".

U Grčkoj, primjerice, protestantska vjerska zajednica nedavno je morala sudom obraniti svoj status ravnopravnosti s Grčkom pravoslavnom crkvom, a nedavno objavljeni podaci, posredstvom međunarodne novinske mreže News Network International (NNI), otkrili su javnosti da grčka tajna služba posjeduje dokumente prema kojima je 30 poglavito protestantskih vjerskih zajednica imenovala "narodnim neprijateljima".

U susjednoj Srbiji, pod pritiskom Srpske svetosavske stranke, udruženi program lokalnih radijskih postaja ukinuo je redovito emitiranje kratkih programa duhovnoga karaktera što ih je prije dvije godine pripremala nepravoslavna vjerska zajednica, pod izlikom da "kvare srpsku decu i omladinu".  U toj zemlji pristaše radikala čak otvoreno izriču prijetnje da će se prije ili kasnije obračunati s "novovercima" i njihovim "opakim jeresima", misleći pritom na pripadnike nepravoslavnih vjerskih zajednica - poglavito adventiste, baptiste, pentekostalce i Jehovine svjedoke, a u "Republici Srpskoj" "nepoznati počinitelji" dižu u zrak i pale katoličke, islamske i protestantske vjerske objekte.

U Mađarskoj, zemlji mladog demokratskog ustroja, skupina zastupnika prošlog je proljeća pokušala podmetnuti parlamentu prijedlog o ozakonjenju ograničavajućih mjera za "nepovijesne" vjerske zajednice. Naime, prijedlog, očito računajući na igru srazmjera "većina-manjina", namjerava ograničiti status crkve na vjerske zajednice koje imaju najmanje 10.000 članova ili 100 godina povijesti u Mađarskoj. Ostale vjerske zajednice imale bi tek status vjerskih udruga, koje ne bi posjedovale ista prava kao i "crkve". Primjerice, ako bi se prijedlog usvojio, samo bi priznate crkve mogle osnivati i upravljati vjerskim učilištima, sudjelovati u vjerskoj izobrazbi mladeži u školama, i biti oslobođene dijela poreznih obveza. Iako mađarski pralament nije izglasao ovaj prijedlog prošlog proljeća, skupina zastupnika najavila je da će uskoro parlamentu ponovno podastrijeti ovaj prijedlog za koga oni vjeruju da "pošteno, povijesno i demokratski zastupa interese većine mađarskog naroda".

           

Šarolikost primjera sputavanja potpuna očitovanja vjerske slobode i vjerskog pluralizma ukazuje na grčevita nastojanja državnih, većinskih, ili privilegiranih vjerskih zajednica za dominacijom na "svom" terenu - "pravo" koje žele ostvariti ili obraniti na ovaj ili onaj način, posredno ili neposredno koristeći čak i državnu administraciju.

           

Najsvježiji primjer ovakva odnosa pristiže iz Rusije, gdje je 14. srpnja 1993. Vrhovni sovjet izglasao dodatke i amandmane Zakonu o vjerskoj slobodi, među kojima se ističe članak 14. - odnosno onaj dio Zakona koji zabranjuje duhovnu i obrazovnu aktivnost inozemnim vjerskim organizacijama i pojedincima, budući da će novi zakon odsad zahtijevati posebno odobrenje Ruske vlade za ovakve aktivnosti.

           

Pitanje koje valja postaviti jest kako će se ovaj zakon, što u sebi nosi očite naznake legalizirane nesnošljivosti spram jednog dijela vjerskog u Rusiji, uklopiti u duh suvremenih demokratskih reformi o kojima predstavnici ruske vlade toliko govore pred svjetskom javnošću? Naime, iako članak 14. ruskog Zakona o vjerskoj slobodi ne posjeduje u sebi nikakvu izričitu zabranu duhovnih aktivnosti inozemnih vjerskih organizacija i pojedinaca, on svojim oblikom navješćuje ozakonjenu diskriminaciju jednog vjerskog svjetonazora spram drugih - "neprihvatljivih" i "inozemnih" religijskih oblika; i sve to, pretpostavljamo, s nakanom da se "sačuva 'povijesna' religija ruskog naroda".

           

Na izglasavanje ovoga Zakona prosvjedno su odgovorile ruske i međunarodne organizacije koje se brinu za očuvanje demokratskih prava na vjersku slobodu. Ruski odjel Međunarodne udruge za vjersku slobodu u svome prosvjedu predsjedniku Jeljcinu izričito izražava bojazan da će "vladino tijelo koje izdaje punomoći predstavnicima inozemnih vjerskih organizacija uskoro postati instrumentom onih koji žele uspostaviti monopol jedne vjerske ideologije nad drugima u Rusiji".

           

"Ovo će odvesti naše društvo na stranputicu s puta kojim želimo stići do ustavne države" - navodi se u prosvjedu upućenom predsjedniku ruske države. A pismo kojega je Odboru za državne zakone ruskog parlamenta neposredno prije izglasavanja članka 14. poslala Međunarodna udruga za obranu vjerskih sloboda sa sjedištem u Bernu, udruga sa savjetodavnim statusom pri Ujedinjenim Narodima, upozorava: "Članak koji bi zabranio ili ograničio inozemnim građanima koji žive u Rusiji očitovanje njihovih vjeronazora smatrat će se oblikom netrpeljivosti i vjerske diskriminacije. Ukoliko ovakav članak bude prihvaćen, naša organizacija neće časiti niti trenutka da ga osudi pri Komisiji za ljudska prava Ujedinjenih Naroda i Savjeta Europe".

Dakako, pitanja koja se nameću demokratski izoštrenom umu glase: Ima li itko pravo bilo kome odrediti uvjete i oblike bogoštovlja i vjerovanja? Ima li bilo koja vjerska organizacija na temelju vlastite moći pravo utjecati na oblikovanje zakona svoje države tako da oni idu naruku jednoj vjerskoj zajednici, a na štetu ostalih? Ima li pravo država, parlament, ustav - pa makar i podržani većinom glasova - odlučivati o pitanjima savjesti svojih građana? Opća deklaracija o ljudskim pravima naglašava da je štovanje vjerskog određenja pojedinca temeljno pravo svakog slobodnog čovjeka. Ova deklaracija Ujedinjenih naroda izričito uključuje "slobodu svakog da sam, ili udružen s drugima, javno ili u osami, izražava svoju vjeru u bilo koji nauk, praktično vjersko očitovanje, bogoslužje ili vjersko štovanje".

           

U međunarodnoj šarolikosti suodnosa Crkve i države, Republika Hrvatska odlučila je slijediti najdemokratskiji model određenja spram vjere i vjerskih zajednica. Četrdesetprvi članak Ustava Republike Hrvatske o odnosu vjerskih zajednica i države navodi: "Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojim djelatnostima uživaju zaštitu i pomoć države."

           

Ovaj članak hrvatskog Ustava na prvome mjestu treba tumačiti u skladu s iskustvom onih zemalja, primjerice Sjedinjenih Američkih Država, čija su demokratska iskustva i bila poticajem uvrštavanja načela odvojenosti Crkve od države u naš Ustav. Dok je za bivšega režima, u kojemu je odvojenost Crkve od države značila izričitu zabranu uplitanja Crkve u sve društveno korisne, državne i političke prostore - ali nikako ne i uplitanje države u djelokrug Crkve - novi Ustav Republike Hrvatske definira njihovu odvojenost kao suodnos prema kojemu u svome poslanju Crkva neće biti instrumentom države, kao što ni država u svojoj zadaći ravnopravne zaštite svih svojih građana neće biti instrumentom Crkve. Drugim riječima, načelo odvojenosti Crkve od države u suvremenom multikonfesionalnom demokratskom društvu ne dopušta nikakvo pokroviteljstvo države nad Crkvom, ali niti priznaje postojanje državne vjere ili Crkve, odnosno vjerske zajednice čiji je status u društvu privilegiran zakonom. Sve vjerske zajednice, bile one mnogoljudne ili brojale tek stotinjak vjernika, imaju pred zakonom jednake dužnosti, prednosti, uvjete i prava da žive, organiziraju i javno promiću svoj vjerski svjetonazor.

           

Načelo ustavom i zakonom zaštićene odvojenosti Crkve od države u suvremenom demokratskom društvu, također je zalog slobode i prava javne ponude vjerskog sadržaja svih vjerskih zajednica pod ravnopravnim uvjetima. U ovakvu ustroju niti jednoj crkvi, vjerskom savezu ili ekumenskom tijelu nije dodijeljena pokroviteljska uloga spram ostalih vjerskih zajednica, a niti isključivo ili naglašeno pravo na duhovnu obnovu, evangelizaciju i tumačenje Božje objave. U slobodnoj i demokratski ustrojenoj državi, kakva je zahvaljujući Hrvatskom Ustavu postala Republika Hrvatska, vođeni vlastitom savješću građani imaju neotuđivo pravo vjerovati što i kako žele, organizirati vjerske zajednice i utemeljiti crkve i vjerske ustanove, i sudjelovati ravnopravno s drugim crkvama i vjerskim zajednicama u javnoj ponudi svoje vjere u društvu u kojemu djeluju. Dakako, pritom se - poradi stvaranja negativnog javnog mnijenja - promicateljski rad manjih vjerskih zajednica nikako ne može nazivati "vrbovanjem u svoje redove", a istu takvu djelatnost većinske crkve naslovljavati "evangelizacijom našeg naroda".

Potom, demokratski ustroj ni u kom slučaju ne priznaje strateški odmjerene usporedbe između "povijesnih" i "nepovijesnih", "naših" i "inozemnih", ili "većinskih" i "manjinskih" vjerskih zajednica, te "crkava" i "sekti" ili "sljedbi", kao da su korijeni, pedigre i starost crkve, te broj nominalnih vjernika temeljne odrednice uloge, mjesta i važnosti pojedine vjerske zajednice u društvu, te zalog njihove odanosti božanskoj objavi. Također vrijedi pridodati da demokratsko načelo odvojenosti Crkve od države jamči pravo neprihvaćanja ili odbacivanja bilo kakva vjerska opredjeljenja, te ne priznaje bilo kakvu diskriminaciju u privatnom ili javnom životu na temelju "moralno-vjerske" podobnosti ili nepodobnosti građana.

           

Tako kaže četrdesetprvi članak Ustava Republike Hrvatske, ako ga se tumači povjesnom praksom demokratskih zemalja čija su iskustva poslužila kao primjer i odrednica pri ustroju hrvatskog Zakona o vjerskoj slobodi, te na temelju Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima.

           

Nažalost - i pored odlična Ustava - i u nas postoje naznake rađanja nakaradnih poimanja vjerskih sloboda, poticanja pokroviteljska stajališta spram manjih vjerskih zajednica, te želja da se i u Hrvatskoj svekoliki vjerski spektar podijeli u "povijesne" i ostale vjerske zajednice, koje se sve učestalije naslovljavaju "sektama". Možda je ovo i razlogom što se u posljednje vrijeme na različite značajne državne i društvene prigode pozivaju predstavnici tek četiri ili pet vjerskih zajednica, da bi potom uslijedilo medijsko izvješće kako su na prigodu bili pozvani čelnici svih crkava i vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj.

           

Slikovit prikaz ovakva stremljenja izvire iz intervjua s naslovom "Ne pada mi na pamet da uvodim katoličku cenzuru na Hrvatsku televiziju", što ga je tjedniku "Globus", od 1. listopada ove 1993. godine, dao TT, urednik religijskog programa Hrvatske televizije, u kojemu tvrdi da urednikom religijskog programa HTV-a nije postao kao predstavnik Katoličke crkve, nego "svih povijesnih vjerskih zajednica u Hrvatskoj". TT potom objašnjava uredničku politiku njegova uredništva te navodi kako ono medijski prati rad "povijesnih vjerskih zajednica". Njegovo uredništvo međutim "ne registrira djelovanje nekih sekti" kojih "u posljednje vrijeme također ima u Hrvatskoj", poput "adventista, Jehovnih svjedoka i budista". Doduše, kompromisni ustupak je učinjen glede "nedavno pridošlih" vjerskih zajednica koje su članice Svjetskog saveza crkava sa sjedištem u Ženevi.

           

Dakako, urednik religijskog programa Hrvatske televizije griješi u svojoj jednostranoj uredničkoj provedbi diskriminacijske klasifikacije vjerskih zajednica na "sekte", te "povijesne" i "nepovijesne" vjerske zajednice, budući da ustav Republike Hrvatske - niti bilo koja druga zakonska odredba - ne priznaju takvu podjelu. Ipak, u smjelim prosudbama TTa mogu se naslutiti "znaci vremena" sve učestalijih pokušaja marginaliziranja djelovanja i uloge vjerskih zajednica koje nisu bliske "našoj vjeri", što se također očituje u sve odlučnijim izričajima "zabrinutosti" vrha Katoličke crkve u nas zbog "najezdi raznih sekta", u koje se, očito ne slučajno, ubrajaju i u svijetu dobro poznate kršćanske zajednice.              

           

Nije nam djelovati na podupiranju ikakva oblika vjerske nesnošljivosti, ali vrijedi pripomenuti da pojedinačni događaji što ukazuju na slučajno ili namjerno nerazumijevanje Ustava glede pitanja vjerskih sloboda naslućuju potrebu za zabrinutošću, ne zbog nasrtaja "sekta", već zbog praktičnih pokušaja zamjene nekadažnjeg "političkog jednoumlja" za ništa manje pogubno "vjersko jednoumlje".  Primjerice, kako objasniti sve učestalije slučajeve kad se različiti društveni dužnosnici otvoreno ili prikriveno pozivaju na mišljenje lokalnog župnika ili područnog biskupa, kad s njima - kao predstavnicima manjih vjerske zajednice - želite ugovoriti uporabu javnog društvenog ili medijskog prostora za promidžbu nekog protestantskog vjerskog sadržaja? Jednom sličnom prigodom jedan je protestantski pastor bio ponukan odgovoriti: "Ako vam je za ovo potrebna privola lokalnog župnika, tad nemamo o čemu razgovarati!"

           

Što reći kad se protestantskoj vjerskoj zajednici osporava javna besplatna podjela religijskog štiva prognanicima i žrtvama rata, pod izlikom da je riječ o "vrbovanju"; dok se ista djelatnost druge crkve smatra po sebi razumljivom aktivnošću? Također, kako objasniti sve učestalije pokroviteljsko stajalište spram humanitarnih službi manjih vjerskih zajednica - koje su tijekom najtežih ratnih mjeseci pružile izuzetnu pomoć ratnim stradalnicima u Hrvatskoj i ujedno obavljale pozitivnu promidžbenu međunarodnu djelatnost - a koje se u posljednje vrijeme u svojim humanitarnim aktivnostima upućuju na posredovanje Caritasa? Nedavno su čak lokalne vojne vlasti zatražile da im ADRA - Adventistički dobrotvorni rad u Hrvatskoj uruči svoj kamion, poklon njemačke ADRE istoimenoj organizaciji u Zagrebu, namijenjen što hitnijoj dostavi pomoći potrebitima u ratom postradalim područjima u Hrvatskoj! Od ovakvih postupaka, pa makar oni bili i posljedica puke nesmotrenosti i neupućenosti, nije daleko do dvojbe da humanitarne organizacije nekih vjerskih zajednica - koje su tijekom rata svojim nesebičnim radom dobro poslužile domovini - netko danas želi potisnuti na rub društvena beznačaja, iako Ustav Republike Hrvatske nedvosmisleno niječe svako pravo takva odnosa spram bilo koje vjerske zajednice.

           

Spremni smo povjerovati da je riječ o tek nenamjernim nesmotrenostima ljudi nenaviklih demokraciji, koji je - ne razumijevajući njezina prava značenja - podređuju svome proizvoljnom tumačenju čak i kad se služe klišejima da "slijede europska iskustva". No, svako buduće opetovanje ili umnožavanje sličnih nedemokratskih nezgrapnosti razvijat će i dvojbu u neslučajnu sustavnost koja mimo Ustava, pravom jačega, pokušava našoj društvenoj zajednici nametnuti nečiju samovolju, koja se slikovito može opisati riječima lokalnog društvenog dužnosnika: "Da se mene pita - ja bih u Hrvatskoj priznao samo jednu vjeru!"             

Republici Hrvatskoj, koja u ova nesigurna vremena pred mnogim očima svijeta mora svoju demokratsku ozbiljnost dokazivati i više od potrebnog, zasigurno nije potrebno umnažanje pojedinačnih eksperimentalnih primjera vjerske nesnošljivosti, već se ona zacijelo treba založiti za dosljedno štovanje ustavom zajemčenog očitovanja vjerske slobode, koja je jedino moguća nedvosmislenim nasljeđivanjem zakonom zajamčene odvojenosti svake crkve i vjerske zajednice od države. Na ovoj zadaći posebice treba poraditi novoutemeljena Komisija za odnose s vjerskim zajednicama, osnovana temeljem Ustava Republike Hrvatske na poticaj predsjednika države, koja ukoliko uistinu počiva na ustavnim načelima, treba s jednakom ozbiljnošću i uvažavanjem, i na ravnopravnim temeljima, surađivati sa svim vjerskim zajednicama u Hrvatskoj.

           

Od Komisije za odnose s vjerskim zajednicama očekuje se da posebice štiti prava manjih vjerskih zajednica u slučaju značajnijih pomaka k vjerskoj nesnošljivosti ili pokušaja manipulacije s jasnim ustavnim načelima o ravnopravnosti svih vjeronazora pred zakonom, te da dosljedno zastupa odvojojenost Crkve od države kao kamen temeljac vjerske slobode svakog čovjeka. Komisija posebnu pozornost treba obratiti na upućivanje javnosti na ispravno tumačenje vjerske slobode u skladu s Općom deklaracijom o ljudskim pravima, te na izobrazbu svijesti o pravu svakog pojedinca da uživa u osobnom ili javnom očitovanju svoga vjerskog uvjerenja, bez obzira na prirodu njegova vjeronazora.

           

Naime, jačemu je tako lako podleći kušnji da, kad je sam osjetio - nakon desetljeća duhovne stege - dašak slobodnog vjerskog ozračja, na temelju subjektivne prosudbe istu slobodu svojom nesnošljivošću zaniječe onomu koji vjerski drukčije promišlja. Također, ova se Komisija mora postarati da se vjerska sloboda, kao temeljno ljudsko pravo svakog pojedinca, dokazuje ne samo slovom zakona na papiru, već prije svega životnom svakodnevicom.

Objavljeno u časopisu Savjest i sloboda, Zagreb, travnja 1994

Tihomir Kukolja, Zagreb