Iako sam ovaj tekst napisao prije sedamnaest godina (a možda i nešto ranije) ponovno ga objavljujem nakon višegodišnje pauze. Mislim da ne bi bilo u redu da opisan događaj padne u zaborav, iako se dogodio prije skoro sedamdeset godina.
Iz gotovo zaboravljene 1947. godine izvire zaboravu prepušten sudski proces sedmorici Adventističkih pastora koji su u Zagrebu, u svibnju 1947. godine, u namještenom sudskom procesu bili lažno optuženi da su za vrijeme “narodne revolucije surađivali s ustaškim neprijateljem” .
Riječ je o pastorima – Mirku
Golubiću, Siegfriedu Vitomiru Ludeviku, Stjepanu Manestru, Pavlu
Brechelmacheru, Milanu Šarčanskom, Đorđu Kaleziću i Hinku Rethu. Oni su od
1941. do 1945. godine rukovodili radom Adventističke crkve na području tadašnje
Nezavisne države Hrvatske (NDH), koja je uredbom tadašnjih vlasti i voljom
utjecajnih dušebrižničkih krugova s Kaptola od 1942. godine pa do kraja rata
morala djelovati u ilegali, odnosno
samo pod okriljem humanitarnih djelatnosti. Tijekom toga razdoblja glavna
dvorana njihovog središnjeg crkvenog objekta u Zagrebu, u Prilazu Gjure
Deželića, bila je preobražena u prihvatni centar za izbjeglice, dok su vjernici
crkve razbijeni u manjim skupinama bili prisiljeni tajno organizirati redovita
bogoslužja u obiteljskim domovima vjernika.
Između 1991. i 1994. godine
nekoliko sam puta razgovarao s dr. Mirkom Golubićem, jednim od osuđenih 1947. godine, o okolnostima koje
su prethodile ovom suđenju. Prema njegovim riječima tijekom prve ratne godine
adventisti nisu imali poteškoća od strane vlasti NDH. Naveo je kako je Crkva u to vrijeme na Pantovčaku
imala svoju školu i živahnu izdavačku djelatnost, koja je već tada tiskala
glasilo “Život i zdravlje”.
Međutim, krajem 1942. godine, ustaške
vlasti zabranjuju javno djelovanje adventista, te pokušavaju zaplijeniti
njihovu nakladu, koju je cenzura tadašnjeg “Promidžbenog ureda” proglasila
nepoćudnom. “Koncem 1942. država izdaje zabranu rada naše škole i Crkva više ne
može djelovati kao vjerska zajednica”, objašnjava dr. Golubić koji je u to ratno vrijeme
obnašao dužnost ravnatelja Adventističke škole na Pantovčaku u Zagrebu, i
nakladničkog urednika Crkve.
“Tada su nam iz vjerskih krugova
bliskih režimu često podmetali da smo komunisti, a kružila je također i nekakva
okružnica koja je tvrdila da su adventisti štetni po NDH, te pozivala na
najstrožiji postupak protiv adventista. Sve je ovo pridodalo nepovjerenju
vlasti spram nas, i mi da bismo zaštitili sigurnost naših vjernika odlučili smo
posjetiti poglavnika Paveliću. Željeli smo mu prikazati našu crkvu kao
nepolitičnu, humanu, i miroljubivu vjersku zajednicu koja nikoga ne ugrožava.
Željeli smo suzbiti zlonamjerene glasine o nama”, objasnio je dr. Golubić.
Partizani ulaze u Zagreb 8. svibnja 1945. godine. Foto: Pavao Kukolja |
I tako je u proljeće 1947. godine
“Okružni narodni sud grada Zagreba”, nakon tri mjeseca saslušavanja, prijetnji,
utamničenja, te završne riječi zastupnika javnog tužioca Franje Štoka, osudio
kao prvorazredne “neprijatelje naroda”
i zagovornike “imperijalističkih inetresa” dušebrižnike i vođe
Adventističke crkve u tadašnjoj Hrvatskoj na višegodišnje vremenske kazne uz
težak tjelesni rad.
Zagrebački dnevnici Vjesnik
i Hrvatski narod, tiskani
2. svibnja 1947. godine pružaju ružnu sliku epiloga namještenog procesa
održanog prema pravilima tadašnjeg ideološki nabijenog pravosudnog sustava, a
čija je zadaća očito bila osuditi po svaku cijenu. Boljševičkom retorikom
dnevnici prenose iz sudnice navode optužnice, tvrdeći da su se optuženi “rukovodioci adventističke sekte odmah
nakon okupacije naše zemlje stavili u službu okupatora,… te su neposredno ili
posredno učestvovali u donošenju zaključaka o načinu suradnje s ustaškim
vlastima na vojničkom i političkom polju.”
Optužnica je također teretila
pastore da je “ova sekta bila agentura stranih imperijalista i da je vjera
služila samo kao krinka reakcionarnom rukovodstvu ove sekte za njihov
plaćenički protunarodni rad.” Ona je, nadalje navodi optužnica, “stupila u usku
suradnju s okupatorima” prema “sugestiji i direktivi istaknutog hitlerovca
Hansa Struwea, sekretara za misije Južno-evropske divizije”, te “talijanskog
fašiste Luigia Beera”, tadašnjeg tajnika Adventističke crkve u Italiji. Krivica
optuženih bila je u tome što su “vodili lažnu propagandu o skoroj promjeni
državnog poretka u FNRJ-u i o ponovnom izbijanju rata”. Nadalje, njihov se
grijeh očitovao i u tome što su “nastojali odvratiti narodne mase od suradnje s
organizacijama Narodne fronte, Narodne omladine i narodne vlasti, i od
sudjelovanja u obnovi i izgradnji zemlje, da bi na taj način ometali i
osujećivali plan industrijalizacije i elektrifikacije”.
Teško inkriminirajuće riječi
optužnice, očito osmišljene da javnost uvjeri u opravdanu neumoljivost
“narodnog”suda, dovele su do sljedećih presuda: Stjepan Manestar bio je osuđen
“na sedam godina lišenja slobode s prisilnim radom, pet godina gubitka
političkih i građanskih prava i na konfiskaciju imovine”. Siegfried Vitomir
Ludevik i Mirko Golubic bili su osuđeni svaki na “pet godina lišenja slobode s
prisilnim radom i na tri godine gubitka političkih i građanskih prava”; Pavao
Brechelmacher “na dvije godine lišenja slobode s prisilnim radom i na dvije
godine gubitka političkih i građanskih prava”; Milan Šarčanski i Hinko Reth
svaki na “jednu godinu lišenja slobode s prisilnim radom i na jednu godinu
gubitka političkih i građanskih prava”, i Đorđe Kalezić na “tri godine lišenja
slobode s prisilnim radom i tri godine gubitka političkih i građanskih prava.”
Kako ratne, tako su i poratne
godine nakon Drugog svjetskog rata bile razdoblje velikih kušnji za
Adventističku crkvu. Blanka Mihaljević, u to vrijeme glavna tajnica
predsjedničkog ureda tadašnje Zapadne crkvene oblasti sa sjedištem u
Zagrebu, još se uvijek dobro sjeća
21. siječnja 1947. godine, dana uhićenja sedmorice pastora. Na vrata
crkvenog sjedišta u Prilazu Đure Deželića iznenada je nahrupila skupina
pripadnika Ozne s naredbom: “U ime naroda uhapšeni ste!”
Režim koji je u svom utopijskom zanosu
1947. godine još uvijek vjerovao da će montiranim
procesima vjerskim dužnosnicima podčiniti njihove zajednice svojim ateističkim
i partijskim stremljenjima - kad se u redove novokrštenika po službenoj
dužnosti redovito progurao i poneki djelatnik režima; kad su redovitim postale
iznenadne uhidbene i premetačinske “posjete” crkevnim uredima i prostorijama;
kad se uklanjanjem “nepodobnih” pastora i crkvenih vođa željelo nametnuti
“podobno” čelništvo – takav je režim izmišljenim i grotesknim optužbama u
zatvorske čelije i na prisilno višegodišnje sužnjevanje poslao dušebrižnike
kojima su bilo kakve političke igre bile strane; jer niti su oni bili komunisti
za vrijeme NDH-a, a niti fašisti za
“narodne demokracije”, već skrušeni kršćani predani življenju svoje
vjere kako su najbolje znali, te
opstanku svoje progonjene crkve od oba po nju pogibeljna režima.
Teško je vjerovati da će danas
netko potražiti rehabilitacijski postupak sedmorice adventističkih pastora
nedužno osuđenih nakon Drugog svjetskog rata? Odlaskom i posljednjih među
osuđenima nestaje i mogućnost njihovog osobnog potraživanja bilo kakve
zadovoljštine. Također teško je
povjerovati da će Adventistička crkva u Hrvatskoj, vođena duhom praštanja i
biblijskim naputkom da će “oni koji žele pobožno živjeti biti progonjeni”,
podizati prašinu oko nepravde počinjene prije skoro sedmadeset godina. Ipak,
barem na ovaj način, dok sjećanja još uvijek postoje, valja nam stradanje sedmorice
nedužno osuđenih pastora oteti zaboravu.
Zlu ne trebalo, da se opet netko sličnoga ne sjeti, i to u ime naroda.
Malbourne, Australia, 15. veljače 1999.