Vjerska sloboda više od slova na papiru

U okviru Dana vjerske slobode valja nam razmisliti o pravim vrijednostima vjerske slobode s osvrtnom na izazove koji su bili prisutni u Hrvatskoj, susjednim zemljama i svijetu prije dvadeset godina, odnosno na početku 1994. godine. Usporedimo te izazove s onima s kojima se sučeljava naša regija i svijet u 2015.  godini.  Dakle, ovako sam o vjerskoj slobodi pisao prije nešto više od dvadeset godina:

Vjerska sloboda više od slova na papiru

Brojni primjeri kršenja prava na potpunu slobodu ispovijedanja i promicanja vjere - temelja svih ostalih ljudskih prava - u nizu zemalja, svjedoče da je vjerska sloboda na kraju dvadesetog stoljeća neželjeni stranac u dvorištima brojnih država.

Izričito potiranje vjerske slobode očito je u zemljama islamskog fundamentalizma, poput Pakistana, koji je nedavno uveo obvezu bilježenja vjerske pripadnosti čak i u osobne iskaznice građana. Također, u ovoj je zemlji islamski sud koncem prošle godine izrekao smrtnu kaznu rimokatoličkom vjerniku "zbog oskvrnuća imena islamskog proroka Muhameda". Vlasti Saudijske Arabije protjerale su iz zemlje grupu kršćana, poslovnih ljudi iz Europe i Sjedinjenih Američkih Država, zbog toga što su u domu jednog europskog poslovnog čovjeka održavali molitvene sastanke.

Valja naglasiti kako zemlje islamskog fundamentalizma radikalnim mjerama ograničavaju ili niječu svako pravo osobnog ili javnog očitovanja vjerske slobode kršćanskim zajednicama na svom terenu, ali u isto vrijeme zahtijevaju potpunu slobodu ispovijednja islamskog vjeronazora i nesputanu promidžbu islama u zemljama demokratskog Zapada koje su u svoje okrilje primile brojne muslimanske doseljenike.

           

Vjerska sloboda ugrožena je i u zemljama s deklariranom kršćanskom baštinom, koje naglašenu pozornost poklanjaju isključivo jednoj crkvi, dok se njihov odnos spram ostalih vjerskih zajednica može nazvati tek "snošljivošću".

U Grčkoj, primjerice, protestantska vjerska zajednica nedavno je morala sudom obraniti svoj status ravnopravnosti s Grčkom pravoslavnom crkvom, a nedavno objavljeni podaci, posredstvom međunarodne novinske mreže News Network International (NNI), otkrili su javnosti da grčka tajna služba posjeduje dokumente prema kojima je 30 poglavito protestantskih vjerskih zajednica imenovala "narodnim neprijateljima".

U susjednoj Srbiji, pod pritiskom Srpske svetosavske stranke, udruženi program lokalnih radijskih postaja ukinuo je redovito emitiranje kratkih programa duhovnoga karaktera što ih je prije dvije godine pripremala nepravoslavna vjerska zajednica, pod izlikom da "kvare srpsku decu i omladinu".  U toj zemlji pristaše radikala čak otvoreno izriču prijetnje da će se prije ili kasnije obračunati s "novovercima" i njihovim "opakim jeresima", misleći pritom na pripadnike nepravoslavnih vjerskih zajednica - poglavito adventiste, baptiste, pentekostalce i Jehovine svjedoke, a u "Republici Srpskoj" "nepoznati počinitelji" dižu u zrak i pale katoličke, islamske i protestantske vjerske objekte.

U Mađarskoj, zemlji mladog demokratskog ustroja, skupina zastupnika prošlog je proljeća pokušala podmetnuti parlamentu prijedlog o ozakonjenju ograničavajućih mjera za "nepovijesne" vjerske zajednice. Naime, prijedlog, očito računajući na igru srazmjera "većina-manjina", namjerava ograničiti status crkve na vjerske zajednice koje imaju najmanje 10.000 članova ili 100 godina povijesti u Mađarskoj. Ostale vjerske zajednice imale bi tek status vjerskih udruga, koje ne bi posjedovale ista prava kao i "crkve". Primjerice, ako bi se prijedlog usvojio, samo bi priznate crkve mogle osnivati i upravljati vjerskim učilištima, sudjelovati u vjerskoj izobrazbi mladeži u školama, i biti oslobođene dijela poreznih obveza. Iako mađarski pralament nije izglasao ovaj prijedlog prošlog proljeća, skupina zastupnika najavila je da će uskoro parlamentu ponovno podastrijeti ovaj prijedlog za koga oni vjeruju da "pošteno, povijesno i demokratski zastupa interese većine mađarskog naroda".

           

Šarolikost primjera sputavanja potpuna očitovanja vjerske slobode i vjerskog pluralizma ukazuje na grčevita nastojanja državnih, većinskih, ili privilegiranih vjerskih zajednica za dominacijom na "svom" terenu - "pravo" koje žele ostvariti ili obraniti na ovaj ili onaj način, posredno ili neposredno koristeći čak i državnu administraciju.

           

Najsvježiji primjer ovakva odnosa pristiže iz Rusije, gdje je 14. srpnja 1993. Vrhovni sovjet izglasao dodatke i amandmane Zakonu o vjerskoj slobodi, među kojima se ističe članak 14. - odnosno onaj dio Zakona koji zabranjuje duhovnu i obrazovnu aktivnost inozemnim vjerskim organizacijama i pojedincima, budući da će novi zakon odsad zahtijevati posebno odobrenje Ruske vlade za ovakve aktivnosti.

           

Pitanje koje valja postaviti jest kako će se ovaj zakon, što u sebi nosi očite naznake legalizirane nesnošljivosti spram jednog dijela vjerskog u Rusiji, uklopiti u duh suvremenih demokratskih reformi o kojima predstavnici ruske vlade toliko govore pred svjetskom javnošću? Naime, iako članak 14. ruskog Zakona o vjerskoj slobodi ne posjeduje u sebi nikakvu izričitu zabranu duhovnih aktivnosti inozemnih vjerskih organizacija i pojedinaca, on svojim oblikom navješćuje ozakonjenu diskriminaciju jednog vjerskog svjetonazora spram drugih - "neprihvatljivih" i "inozemnih" religijskih oblika; i sve to, pretpostavljamo, s nakanom da se "sačuva 'povijesna' religija ruskog naroda".

           

Na izglasavanje ovoga Zakona prosvjedno su odgovorile ruske i međunarodne organizacije koje se brinu za očuvanje demokratskih prava na vjersku slobodu. Ruski odjel Međunarodne udruge za vjersku slobodu u svome prosvjedu predsjedniku Jeljcinu izričito izražava bojazan da će "vladino tijelo koje izdaje punomoći predstavnicima inozemnih vjerskih organizacija uskoro postati instrumentom onih koji žele uspostaviti monopol jedne vjerske ideologije nad drugima u Rusiji".

           

"Ovo će odvesti naše društvo na stranputicu s puta kojim želimo stići do ustavne države" - navodi se u prosvjedu upućenom predsjedniku ruske države. A pismo kojega je Odboru za državne zakone ruskog parlamenta neposredno prije izglasavanja članka 14. poslala Međunarodna udruga za obranu vjerskih sloboda sa sjedištem u Bernu, udruga sa savjetodavnim statusom pri Ujedinjenim Narodima, upozorava: "Članak koji bi zabranio ili ograničio inozemnim građanima koji žive u Rusiji očitovanje njihovih vjeronazora smatrat će se oblikom netrpeljivosti i vjerske diskriminacije. Ukoliko ovakav članak bude prihvaćen, naša organizacija neće časiti niti trenutka da ga osudi pri Komisiji za ljudska prava Ujedinjenih Naroda i Savjeta Europe".

Dakako, pitanja koja se nameću demokratski izoštrenom umu glase: Ima li itko pravo bilo kome odrediti uvjete i oblike bogoštovlja i vjerovanja? Ima li bilo koja vjerska organizacija na temelju vlastite moći pravo utjecati na oblikovanje zakona svoje države tako da oni idu naruku jednoj vjerskoj zajednici, a na štetu ostalih? Ima li pravo država, parlament, ustav - pa makar i podržani većinom glasova - odlučivati o pitanjima savjesti svojih građana? Opća deklaracija o ljudskim pravima naglašava da je štovanje vjerskog određenja pojedinca temeljno pravo svakog slobodnog čovjeka. Ova deklaracija Ujedinjenih naroda izričito uključuje "slobodu svakog da sam, ili udružen s drugima, javno ili u osami, izražava svoju vjeru u bilo koji nauk, praktično vjersko očitovanje, bogoslužje ili vjersko štovanje".

           

U međunarodnoj šarolikosti suodnosa Crkve i države, Republika Hrvatska odlučila je slijediti najdemokratskiji model određenja spram vjere i vjerskih zajednica. Četrdesetprvi članak Ustava Republike Hrvatske o odnosu vjerskih zajednica i države navodi: "Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojim djelatnostima uživaju zaštitu i pomoć države."

           

Ovaj članak hrvatskog Ustava na prvome mjestu treba tumačiti u skladu s iskustvom onih zemalja, primjerice Sjedinjenih Američkih Država, čija su demokratska iskustva i bila poticajem uvrštavanja načela odvojenosti Crkve od države u naš Ustav. Dok je za bivšega režima, u kojemu je odvojenost Crkve od države značila izričitu zabranu uplitanja Crkve u sve društveno korisne, državne i političke prostore - ali nikako ne i uplitanje države u djelokrug Crkve - novi Ustav Republike Hrvatske definira njihovu odvojenost kao suodnos prema kojemu u svome poslanju Crkva neće biti instrumentom države, kao što ni država u svojoj zadaći ravnopravne zaštite svih svojih građana neće biti instrumentom Crkve. Drugim riječima, načelo odvojenosti Crkve od države u suvremenom multikonfesionalnom demokratskom društvu ne dopušta nikakvo pokroviteljstvo države nad Crkvom, ali niti priznaje postojanje državne vjere ili Crkve, odnosno vjerske zajednice čiji je status u društvu privilegiran zakonom. Sve vjerske zajednice, bile one mnogoljudne ili brojale tek stotinjak vjernika, imaju pred zakonom jednake dužnosti, prednosti, uvjete i prava da žive, organiziraju i javno promiću svoj vjerski svjetonazor.

           

Načelo ustavom i zakonom zaštićene odvojenosti Crkve od države u suvremenom demokratskom društvu, također je zalog slobode i prava javne ponude vjerskog sadržaja svih vjerskih zajednica pod ravnopravnim uvjetima. U ovakvu ustroju niti jednoj crkvi, vjerskom savezu ili ekumenskom tijelu nije dodijeljena pokroviteljska uloga spram ostalih vjerskih zajednica, a niti isključivo ili naglašeno pravo na duhovnu obnovu, evangelizaciju i tumačenje Božje objave. U slobodnoj i demokratski ustrojenoj državi, kakva je zahvaljujući Hrvatskom Ustavu postala Republika Hrvatska, vođeni vlastitom savješću građani imaju neotuđivo pravo vjerovati što i kako žele, organizirati vjerske zajednice i utemeljiti crkve i vjerske ustanove, i sudjelovati ravnopravno s drugim crkvama i vjerskim zajednicama u javnoj ponudi svoje vjere u društvu u kojemu djeluju. Dakako, pritom se - poradi stvaranja negativnog javnog mnijenja - promicateljski rad manjih vjerskih zajednica nikako ne može nazivati "vrbovanjem u svoje redove", a istu takvu djelatnost većinske crkve naslovljavati "evangelizacijom našeg naroda".

Potom, demokratski ustroj ni u kom slučaju ne priznaje strateški odmjerene usporedbe između "povijesnih" i "nepovijesnih", "naših" i "inozemnih", ili "većinskih" i "manjinskih" vjerskih zajednica, te "crkava" i "sekti" ili "sljedbi", kao da su korijeni, pedigre i starost crkve, te broj nominalnih vjernika temeljne odrednice uloge, mjesta i važnosti pojedine vjerske zajednice u društvu, te zalog njihove odanosti božanskoj objavi. Također vrijedi pridodati da demokratsko načelo odvojenosti Crkve od države jamči pravo neprihvaćanja ili odbacivanja bilo kakva vjerska opredjeljenja, te ne priznaje bilo kakvu diskriminaciju u privatnom ili javnom životu na temelju "moralno-vjerske" podobnosti ili nepodobnosti građana.

           

Tako kaže četrdesetprvi članak Ustava Republike Hrvatske, ako ga se tumači povjesnom praksom demokratskih zemalja čija su iskustva poslužila kao primjer i odrednica pri ustroju hrvatskog Zakona o vjerskoj slobodi, te na temelju Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima.

           

Nažalost - i pored odlična Ustava - i u nas postoje naznake rađanja nakaradnih poimanja vjerskih sloboda, poticanja pokroviteljska stajališta spram manjih vjerskih zajednica, te želja da se i u Hrvatskoj svekoliki vjerski spektar podijeli u "povijesne" i ostale vjerske zajednice, koje se sve učestalije naslovljavaju "sektama". Možda je ovo i razlogom što se u posljednje vrijeme na različite značajne državne i društvene prigode pozivaju predstavnici tek četiri ili pet vjerskih zajednica, da bi potom uslijedilo medijsko izvješće kako su na prigodu bili pozvani čelnici svih crkava i vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj.

           

Slikovit prikaz ovakva stremljenja izvire iz intervjua s naslovom "Ne pada mi na pamet da uvodim katoličku cenzuru na Hrvatsku televiziju", što ga je tjedniku "Globus", od 1. listopada ove 1993. godine, dao TT, urednik religijskog programa Hrvatske televizije, u kojemu tvrdi da urednikom religijskog programa HTV-a nije postao kao predstavnik Katoličke crkve, nego "svih povijesnih vjerskih zajednica u Hrvatskoj". TT potom objašnjava uredničku politiku njegova uredništva te navodi kako ono medijski prati rad "povijesnih vjerskih zajednica". Njegovo uredništvo međutim "ne registrira djelovanje nekih sekti" kojih "u posljednje vrijeme također ima u Hrvatskoj", poput "adventista, Jehovnih svjedoka i budista". Doduše, kompromisni ustupak je učinjen glede "nedavno pridošlih" vjerskih zajednica koje su članice Svjetskog saveza crkava sa sjedištem u Ženevi.

           

Dakako, urednik religijskog programa Hrvatske televizije griješi u svojoj jednostranoj uredničkoj provedbi diskriminacijske klasifikacije vjerskih zajednica na "sekte", te "povijesne" i "nepovijesne" vjerske zajednice, budući da ustav Republike Hrvatske - niti bilo koja druga zakonska odredba - ne priznaju takvu podjelu. Ipak, u smjelim prosudbama TTa mogu se naslutiti "znaci vremena" sve učestalijih pokušaja marginaliziranja djelovanja i uloge vjerskih zajednica koje nisu bliske "našoj vjeri", što se također očituje u sve odlučnijim izričajima "zabrinutosti" vrha Katoličke crkve u nas zbog "najezdi raznih sekta", u koje se, očito ne slučajno, ubrajaju i u svijetu dobro poznate kršćanske zajednice.              

           

Nije nam djelovati na podupiranju ikakva oblika vjerske nesnošljivosti, ali vrijedi pripomenuti da pojedinačni događaji što ukazuju na slučajno ili namjerno nerazumijevanje Ustava glede pitanja vjerskih sloboda naslućuju potrebu za zabrinutošću, ne zbog nasrtaja "sekta", već zbog praktičnih pokušaja zamjene nekadažnjeg "političkog jednoumlja" za ništa manje pogubno "vjersko jednoumlje".  Primjerice, kako objasniti sve učestalije slučajeve kad se različiti društveni dužnosnici otvoreno ili prikriveno pozivaju na mišljenje lokalnog župnika ili područnog biskupa, kad s njima - kao predstavnicima manjih vjerske zajednice - želite ugovoriti uporabu javnog društvenog ili medijskog prostora za promidžbu nekog protestantskog vjerskog sadržaja? Jednom sličnom prigodom jedan je protestantski pastor bio ponukan odgovoriti: "Ako vam je za ovo potrebna privola lokalnog župnika, tad nemamo o čemu razgovarati!"

           

Što reći kad se protestantskoj vjerskoj zajednici osporava javna besplatna podjela religijskog štiva prognanicima i žrtvama rata, pod izlikom da je riječ o "vrbovanju"; dok se ista djelatnost druge crkve smatra po sebi razumljivom aktivnošću? Također, kako objasniti sve učestalije pokroviteljsko stajalište spram humanitarnih službi manjih vjerskih zajednica - koje su tijekom najtežih ratnih mjeseci pružile izuzetnu pomoć ratnim stradalnicima u Hrvatskoj i ujedno obavljale pozitivnu promidžbenu međunarodnu djelatnost - a koje se u posljednje vrijeme u svojim humanitarnim aktivnostima upućuju na posredovanje Caritasa? Nedavno su čak lokalne vojne vlasti zatražile da im ADRA - Adventistički dobrotvorni rad u Hrvatskoj uruči svoj kamion, poklon njemačke ADRE istoimenoj organizaciji u Zagrebu, namijenjen što hitnijoj dostavi pomoći potrebitima u ratom postradalim područjima u Hrvatskoj! Od ovakvih postupaka, pa makar oni bili i posljedica puke nesmotrenosti i neupućenosti, nije daleko do dvojbe da humanitarne organizacije nekih vjerskih zajednica - koje su tijekom rata svojim nesebičnim radom dobro poslužile domovini - netko danas želi potisnuti na rub društvena beznačaja, iako Ustav Republike Hrvatske nedvosmisleno niječe svako pravo takva odnosa spram bilo koje vjerske zajednice.

           

Spremni smo povjerovati da je riječ o tek nenamjernim nesmotrenostima ljudi nenaviklih demokraciji, koji je - ne razumijevajući njezina prava značenja - podređuju svome proizvoljnom tumačenju čak i kad se služe klišejima da "slijede europska iskustva". No, svako buduće opetovanje ili umnožavanje sličnih nedemokratskih nezgrapnosti razvijat će i dvojbu u neslučajnu sustavnost koja mimo Ustava, pravom jačega, pokušava našoj društvenoj zajednici nametnuti nečiju samovolju, koja se slikovito može opisati riječima lokalnog društvenog dužnosnika: "Da se mene pita - ja bih u Hrvatskoj priznao samo jednu vjeru!"             

Republici Hrvatskoj, koja u ova nesigurna vremena pred mnogim očima svijeta mora svoju demokratsku ozbiljnost dokazivati i više od potrebnog, zasigurno nije potrebno umnažanje pojedinačnih eksperimentalnih primjera vjerske nesnošljivosti, već se ona zacijelo treba založiti za dosljedno štovanje ustavom zajemčenog očitovanja vjerske slobode, koja je jedino moguća nedvosmislenim nasljeđivanjem zakonom zajamčene odvojenosti svake crkve i vjerske zajednice od države. Na ovoj zadaći posebice treba poraditi novoutemeljena Komisija za odnose s vjerskim zajednicama, osnovana temeljem Ustava Republike Hrvatske na poticaj predsjednika države, koja ukoliko uistinu počiva na ustavnim načelima, treba s jednakom ozbiljnošću i uvažavanjem, i na ravnopravnim temeljima, surađivati sa svim vjerskim zajednicama u Hrvatskoj.

           

Od Komisije za odnose s vjerskim zajednicama očekuje se da posebice štiti prava manjih vjerskih zajednica u slučaju značajnijih pomaka k vjerskoj nesnošljivosti ili pokušaja manipulacije s jasnim ustavnim načelima o ravnopravnosti svih vjeronazora pred zakonom, te da dosljedno zastupa odvojojenost Crkve od države kao kamen temeljac vjerske slobode svakog čovjeka. Komisija posebnu pozornost treba obratiti na upućivanje javnosti na ispravno tumačenje vjerske slobode u skladu s Općom deklaracijom o ljudskim pravima, te na izobrazbu svijesti o pravu svakog pojedinca da uživa u osobnom ili javnom očitovanju svoga vjerskog uvjerenja, bez obzira na prirodu njegova vjeronazora.

           

Naime, jačemu je tako lako podleći kušnji da, kad je sam osjetio - nakon desetljeća duhovne stege - dašak slobodnog vjerskog ozračja, na temelju subjektivne prosudbe istu slobodu svojom nesnošljivošću zaniječe onomu koji vjerski drukčije promišlja. Također, ova se Komisija mora postarati da se vjerska sloboda, kao temeljno ljudsko pravo svakog pojedinca, dokazuje ne samo slovom zakona na papiru, već prije svega životnom svakodnevicom.

Objavljeno u časopisu Savjest i sloboda, Zagreb, travnja 1994

Tihomir Kukolja, Zagreb

Proročka riječ umornoj Hrvatskoj

Hrvatska je lijepa zemlja s neiskorištenim ili zlorabljenim potencijalom.

Izvučeno iz arhiva. Duhovno promišljanje uoči izbora u Hrvatskoj u studenome 2007. godine.

Kako pronaći izlaz iz krize – moralne, političke, nacionalne, vjerske, osobne?

Pitanje je nabijeno dvojbama drevnog proroka Ezekiela kojega je Bog jednom zgodom u viđenju odveo u dolinu prepunu suhih ljudskih kostiju, te ga potom iznenadio pitanjem: „Sine čovječji, mogu li ove kosti oživjeti?“ (Ezekiel 37,3)

Usred zamornog razdoblja, koje je ne po prvi puta pohodilo prorokov narod epidemijom sveopće duhovne i moralne apatije, Bog je u jednom trenutku na vrlo slikovit način protumačio stanje u svojem narodu: „Te kosti – to je sav dom Izraelov. Evo oni vele: 'Usahnuše nam kosti i propade nada, pogibosmo!'“ (Ezekiel 37,11)

Ovom vidjelačkom prispodobom Bog je ponajprije želio probuditi proroka iz njegove učmalosti i očaja te ga navesti da proročki promisli o tome kako krizu vlastitoga naroda preobraziti u novu paradigmu po kojoj će nasmrt umorno društvo ponovno oživjeti i ozdraviti. Božji ga je odgovor, naime, nukao na akciju: „Ovako govori Jahve Gospodin ovim kostima: Evo duh ću svoj udahnuti u vas i oživjet ćete – i znat ćete da sam ja Jahve.“ (Ezekiel 37,4.9)

Kako ovu starozavjetnu proročku prispodobu primijeniti u ovim našim vremenima bremenitim svime što sustavno izvlači životne sokove iz našeg društva: političkim spletkarenjem, poslovnom podmitljivošću, sporim praštanjem susjedima, predrasudama prema manjinama, povijesnim mitovima, upitnim zaslugama i pobjedama, i divljim kapitalizmom što ubija dignitet hrvatskog radnika? I tko su napose ti proroci naše bremenite svakidašnjice pozvani da umjesto zadaha smrti, snagom i odgovornošću svog poslanja, u sva oboljela i karcinogena čvorišta društva i njezine strukture počnu udisati dah novoga života?

Jezikom naše svakidašnjice, proroci naših dana svi su osviješteni građani koji riječju, utjecajem i ponašanjem žive i promiču vrijednosti dostojanstvenog života.

To su politički dušobrižnici i predstavnici naroda koji opću dobrobit naroda i dobrobit građana stavljaju ispred osobne dobiti, probitačnosti ili stranačkih interesa. To su pravnici, odvjetnici, suci, policijski djelatnici i ostali zaštitnici reda i sigurnosti koji zaštitu digniteta nedužnih, obespravljenih, osporavanih i svakojako ugroženih polažu ispred zaštite interesa elite i moćnika. To su potom odgajatelji koji nude više od ponude tek suhoparne teorije, te u naraštaje što dolaze udahnjuju plemenite vrijednosti i vrline rasterećene relikvija, spomenika i mitova prošlosti.

To su, potom svemoćnici medija kojima je istinita informacija svetija od žute publicističke senzacije. To su zdravstveni djelatnici u čijim je očima svaki život svet, pa i bolesnika koji skrb liječnika ne može podmazati dodatnom napojnicom. To su umjetnici čiji književni, pjesnički, glazbeni, slikovni i ini uradci ne odišu ponudom vlastitog duhovog, duševnog i moralnog mraka. Napose, to su vjerski dušobrižnici kojima je više stalo do iskrene, autentične i osobne duhovnosti što izgrađuje čovjeka negoli do plemenske i navijačke religioznosti.

Poziv na ovakvo proročko navještanje ne znači da proroci naših dana trebaju djelovati prijetvorno, zavaravajući sebe i druge nestvarnim obećanjima, očekivanjima i uhu zavodljivim pričama. To znači da su nam danas, možda više nego ikada prije, potrebni takvi proroci koji, nadahnuti ozbiljnošću vremena i naoružani osjećajem kolektivne odgovornosti, navještaju Hrvatskoj oduhovljene moralne vrijednosti, oslobođene bilo kakve zakulisne političke, stranačke, ideološke, čak religijske demagogije. Riječju, potrebni su nam proroci koji navještaju vrijednosti digniteta svakog muškarca, žene i djeteta u kojima prepoznajemo osobe oblikovane na sliku Božju, a ne prema etničkom, političkom, vjerskom, staleškom, imovinskom i inom obrascu.

Napose, ovi su proroci svjesni presudne Božje uloge u procesu uskrisavanja društva.

U navedenoj Biblijskoj vidjelačkoj prispodobi Bog nekoliko puta slikovito ponavlja Ezekielu da duhovno i moralno uskrsnuće društva ne dolazi samo po sebi, već je ono posljedica Božjeg djelovanja: „Kad to učinim znat ćete da sam ja Jahve!“ – poručuje Bog proroku. (Ezekiel 37,13)

Dakako da ovdje nije riječ o vrlo prepoznatljivoj pojavi ukalupljivanja Boga u naše uske, sebične, religijske, čak plemenske, često nacionalizmom nabijene interese. Nije ovdje riječ o tome da Boga treba prizivati samo tada kad to odgovara određenom političkom trenutku. S gnušanjem gledam na sve osvajačke stjegove na kojima se vijori Božje ime: gdje pod Njegovim barjakom ratuju kojekakvi džihadi, čak i oni s kršćanskim nadjevkom.

Kada Bog proroku naglašava svoju presudnu ulogu u uskrisavanju društva, On mu time želi poručiti da je svako oblikovanje sadašnjosti i budućnosti društva, naroda ili zemlje mimo Božjeg nauma tek puka prijevara i prijetvornost što od budućnosti stvara dolinu suhih kostiju. A Božji naum je jasan, najbolje prepoznatljiv u naravi i poslanju Njegovog Sina Isusa Krista, potpunog Božjeg govora ljudima, čija je životna priča najdosljednija, najnesebičnija i dokraja izrečena služba čovjeku; koji je ovako objasnio svoje poslanje: „Pomaza me Duh Gospodnji da radosnu vijest navijestim siromasima. Poslao me da proglasim oslobođenje sužnjima, vraćanje vida slijepima, na slobodu pustim potlačene.“ (Luka 4,18.19)

Ukratko, biti u službi istinskog oživljavanja naroda pretpostavlja duhovni poziv i proročko navještanje u čijem je središtu iskrena briga o čovjeku, njegovom dostojanstvu i potrebama. Prema toj paradigmi čovjek sa svojim potrebama uvijek je ispred države, nacionalne ideologije, interesa kapitala ili bilo čega drugog što čovjeka čini tek brojem, strojem ili potrošnom robom. Isus Krist je takve proroke opisao sljedećim slikama: „Ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah, i primiste me; gol, i zaodjenuste me; oboljeh, i pohodiste me; u tamnici bijah, i dođoste k meni.“ (Matej 25:35-36.)

Imamo li proroke spremne progovoriti takvu proročku riječ koja obnavlja život svakom pojedincu, umornoj Hrvatskoj i zabrinutom svijetu?

Napisano prije izbora u studenome 2007. godine. Aktualno i u ovome trenutku.

Bog nema ništa s tim

Bilo da neko odobrava ili ne izdavačku filozofiju Charli Hebdo-a, francuskog satiričnog magazina, ni jedna osoba zdravog razuma nikada ne bi mogla da opravda teroristički čin koji se dogodio u sredu 7. januara u Parizu. Magazin se u prošlosti rugao i Isusu i hrišćanstvu, isto, ako ne i više. Da je neko napao urednike i karikaturiste da bi osvetio Isusa, ovo bi bio podjednako odvratan i drzak zločin, kao i onaj koji se desio u sred bela dana u glavnom gradu Francuske.

Krajnje je demonski i bolesno kada grupa fanatika vođena ideologijom, opsednuta idejom da su mučenici koji šire stvar Božju, oduzme živote ljudi. Kakav bi to Bog uvrstio hladnokrvne ubice i indoktrinirane ljude ispunjene mržnjom kao svoje egzekutore? Sigurno ne Bog koji je, kako Kuran tvrdi, „najmilostiviji“.

Ipak, nisam tako siguran da je islam to što je je pretvorilo mlade ljude koji su ubili dvanaest osoba u Parizu u mašine za ubijanje. Poznajem veliki broj muslimana koji su podjednako užasnuti zločinima u Parizu, ili zločinima koji se svakoga dana čine i nad hrišćanima i nad muslimanima na teritoriji Sirije i Iraka. Niko od mojih prijatelja muslimana nije radikalizovan islamom. Neki od njih su doktori medicine, muzičari, novinari, političari, drugi su umetnici i aktivisti – svi su oni u mnogočemu slični nama hrišćanima. Ne oklevam da ih nazovem projateljima, braćom i sestrama.

Podjednako sam obazriv da ne zaključim, kao mnogi ovih dana, da su ubilačka dela počinjena u Parizu ove nedelje, konzistentna sa učenjima islama, jer bi se isto nekritičko zaključivanje moglo primeniti na različite psihopate i krstaše desnice, bolesno željne da upotrebe svoje oružje ne bi li odbranili Hrista, i u sukobu koji oni vide kao kao apokaliptičku borbu protiv Antihrista. Ima dovoljno toga i u Starom Zavetu što različiti obmanuti fanatici mogu da upotrebe kao opravdanje za svoja zlodela. Treba li da krivimo Bibliju ili hrišćansku veru za njihovu radikalizaciju?

Nije bez razloga Isus upozorio „doći će vreme kad će svaki koji vas ubije misliti da Bogu službu čini“ (Jovan 16:2). Istorija nosi teške i sramne podsetnike da su tokom vekova mnogi koristila oba, i hrišćanstvo i islam, da ubijaju „u ime Božje“. Zbog toga mi se sloši svaki put kada čujem da neke hrišćanske vođe koriste izraz «crusade», pojam nastao u krstaškim ratovima, kada pričaju o svojim evangelizacijskim pothvatima. To u mom umu trenutno stvara mentalnu sliku nekoga ko pretvara Isusov krst u mač natopljen krvlju.

Pre neki dan sam gledao „Otkrovenje: Poslednji dani“, živopisnu filmsku interpretaciju poslednjih dana, prikazivanu na History Chanel-u. Iako je dvodelna mini serija fikcija, u njoj je prikazana široko prihvaćena verzija poslednjih dana u koju danas veruju mnogi hrišćani. Film prikazuje uzdizanje hrišćanskog pokreta otpora, predvođenog proročkom figurom koja se bori protiv Zveri Otkrovenja sa Biblijom u jednoj, a mašinkom u drugoj ruci, na taj način pripomažući povratak Isusa. Nažalost, takvi i slični verski koncepti idu ruku pod ruku sa apokaliptičkim konceptima koji su vodilja mnogim terorističkim aktivnostima širom Sirije i Iraka, a vrlo moguće i teroristima koji su ubili preko 12 ljudi u Parizu protekle nedelje. Ideja da „Božji verni“ predstavljaju neku vrstu Božje jedinice za specijalne namere, predodređene da pripomogne dolazak Božjeg carstva, neguju mnogi fanatici koji ne nelegitimne načine proklamuju svoju lojalnost i islamu i hrišćanstvu.

Takođe, uzdržavam se da nazovem aktuelno terorističko ludilo „islamstičkim teororizmom“, baš kao što nikada ne bih nazvao različite hrišćanske samoroganizovane vojske ili tzv. Lord’s resistance army, aktivnu u srcu afričkog kontinenta – hrišćanskim. Obe pojave obeščašćuju religiju kojoj takvi militantni sledbenici tvrde da pripadaju, dok njihova dela pokazuju da su u pitanju divljaci i kriminalci. Oni sigurno nisu niti mučenici, niti sveci.

Pokušavam da kažem ovo. Hrišćani nisu teroristi samo zato što neke terorističke grupe vole sebe da nazivaju hrišćanskim. Isto tako, muslimani ne bi trebalo da budu profilisani, stereotipirani i tretirani sa sumnjom da su potencijalni teroristi, samo zato što neki kriminalci tvrde da su muslimani. Ne želim da moji prijatelji muslimani, koji su svi dobri građani, fini i topli ljudi, budu pomešani sa bilo kojom krvožednom grupom koja je ime njihove religije.

Dok završavam ova razmišljanja, teroristička drama u Francuskoj se pretvorila u noćnu moru Parižana; prijavljeno je još više mrtvih i ranjenih, izgleda da je više terorista uključeno, razvijaju se nove situacije. Moj osećaj je da je uključeno mnogo toga više u planiranje i izvršavanje aktuelnih terorističkih događaja u Parizu, od tek proste namere da se napadne sloboda govora i da se ubiju karikaturisti.

Uopšte ne sumnjam da će ova situacija biti iskorišćena od strane nekih da radikalizuju međusobno nepoverenje između vera i ljudi. Ljudi dobre volje, i posebno Isusovi sledbenici, treba jos više da se potrude u nameri da budu ambasadori mira i dobre volje između ljudi različitih religija, rasa i etničkih identiteta. Jer, izgleda, još uvek nismo videli kraj ovoga što se desilo u Parizu. Nažalost, oni koji planiraju ratove i konflikte u svetu rade sa više strana, i mi, obični ljudi, najčešće vidimo samo mali deo cele slike.

Hajde da počnemo od molitvi za one koji su izgubili članove porodice u Parizu u poslednjih nekoliko dana.

Prevod za potrebe portala Ustani: Zorka Vukovic

Originalni tekst na engleskom

Ne stidim se imena Isusovog

Ne stidim se imena Isusovog - dio propovijedi  koju je Tihomir Kukolja održao u Baptističkoj crkvi u Karlovcu, u nedjelju, 24. kolovoza, 2014. godine.