U okviru Dana vjerske slobode valja nam razmisliti o pravim vrijednostima vjerske
slobode s osvrtnom na izazove koji su bili prisutni u Hrvatskoj, susjednim
zemljama i svijetu prije dvadeset godina, odnosno na početku 1994. godine.
Usporedimo te izazove s onima s kojima se sučeljava naša regija i svijet u
2015. godini. Dakle, ovako sam o vjerskoj slobodi
pisao prije nešto više od dvadeset godina:
Vjerska sloboda više od slova na papiru
Brojni primjeri kršenja prava na potpunu slobodu
ispovijedanja i promicanja vjere - temelja svih ostalih ljudskih prava - u nizu
zemalja, svjedoče da je vjerska sloboda na kraju dvadesetog stoljeća neželjeni
stranac u dvorištima brojnih država.
Izričito potiranje vjerske slobode očito je u
zemljama islamskog fundamentalizma, poput Pakistana, koji je nedavno uveo
obvezu bilježenja vjerske pripadnosti čak i u osobne iskaznice građana.
Također, u ovoj je zemlji islamski sud koncem prošle godine izrekao smrtnu
kaznu rimokatoličkom vjerniku "zbog oskvrnuća imena islamskog proroka
Muhameda". Vlasti Saudijske Arabije protjerale su iz zemlje grupu kršćana,
poslovnih ljudi iz Europe i Sjedinjenih Američkih Država, zbog toga što su u
domu jednog europskog poslovnog čovjeka održavali molitvene sastanke.
Valja naglasiti kako zemlje islamskog
fundamentalizma radikalnim mjerama ograničavaju ili niječu svako pravo osobnog
ili javnog očitovanja vjerske slobode kršćanskim zajednicama na svom terenu,
ali u isto vrijeme zahtijevaju potpunu slobodu ispovijednja islamskog
vjeronazora i nesputanu promidžbu islama u zemljama demokratskog Zapada koje su
u svoje okrilje primile brojne muslimanske doseljenike.
Vjerska sloboda ugrožena je i u zemljama s
deklariranom kršćanskom baštinom, koje naglašenu pozornost poklanjaju
isključivo jednoj crkvi, dok se njihov odnos spram ostalih vjerskih zajednica
može nazvati tek "snošljivošću".
U Grčkoj, primjerice, protestantska vjerska
zajednica nedavno je morala sudom obraniti svoj status ravnopravnosti s Grčkom
pravoslavnom crkvom, a nedavno objavljeni podaci, posredstvom međunarodne
novinske mreže News Network International (NNI),
otkrili su javnosti da grčka tajna služba posjeduje dokumente prema kojima je
30 poglavito protestantskih vjerskih zajednica imenovala "narodnim
neprijateljima".
U susjednoj Srbiji, pod pritiskom Srpske
svetosavske stranke, udruženi program lokalnih radijskih postaja ukinuo je
redovito emitiranje kratkih programa duhovnoga karaktera što ih je prije dvije
godine pripremala nepravoslavna vjerska zajednica, pod izlikom da "kvare
srpsku decu i omladinu". U
toj zemlji pristaše radikala čak
otvoreno izriču prijetnje da će se prije ili kasnije obračunati s
"novovercima" i njihovim "opakim jeresima", misleći pritom
na pripadnike nepravoslavnih vjerskih zajednica - poglavito adventiste,
baptiste, pentekostalce i Jehovine svjedoke, a u "Republici Srpskoj"
"nepoznati počinitelji" dižu u zrak i pale katoličke, islamske i protestantske
vjerske objekte.
U Mađarskoj, zemlji mladog demokratskog ustroja,
skupina zastupnika prošlog je proljeća pokušala podmetnuti parlamentu prijedlog
o ozakonjenju ograničavajućih mjera za "nepovijesne" vjerske
zajednice. Naime, prijedlog, očito računajući na igru srazmjera "većina-manjina",
namjerava ograničiti status crkve na vjerske zajednice koje imaju najmanje
10.000 članova ili 100 godina povijesti u Mađarskoj. Ostale vjerske zajednice
imale bi tek status vjerskih udruga, koje ne bi posjedovale ista prava kao i
"crkve". Primjerice, ako bi se prijedlog usvojio, samo bi priznate
crkve mogle osnivati i upravljati vjerskim učilištima, sudjelovati u vjerskoj
izobrazbi mladeži u školama, i biti oslobođene dijela poreznih obveza. Iako
mađarski pralament nije izglasao ovaj prijedlog prošlog proljeća, skupina
zastupnika najavila je da će uskoro parlamentu ponovno podastrijeti ovaj
prijedlog za koga oni vjeruju da "pošteno, povijesno i demokratski zastupa
interese većine mađarskog naroda".
Šarolikost primjera sputavanja potpuna
očitovanja vjerske slobode i vjerskog pluralizma ukazuje na grčevita nastojanja
državnih, većinskih, ili privilegiranih vjerskih zajednica za dominacijom na
"svom" terenu - "pravo" koje žele ostvariti ili obraniti na
ovaj ili onaj način, posredno ili neposredno koristeći čak i državnu
administraciju.
Najsvježiji primjer ovakva odnosa pristiže iz
Rusije, gdje je 14. srpnja 1993. Vrhovni sovjet izglasao dodatke i amandmane
Zakonu o vjerskoj slobodi, među kojima se ističe članak 14. - odnosno onaj dio
Zakona koji zabranjuje duhovnu i obrazovnu aktivnost inozemnim vjerskim
organizacijama i pojedincima, budući da će novi zakon odsad zahtijevati posebno
odobrenje Ruske vlade za ovakve aktivnosti.
Pitanje koje valja postaviti jest kako će se
ovaj zakon, što u sebi nosi očite naznake legalizirane nesnošljivosti spram
jednog dijela vjerskog u Rusiji, uklopiti u duh suvremenih demokratskih reformi
o kojima predstavnici ruske vlade toliko govore pred svjetskom javnošću? Naime,
iako članak 14. ruskog Zakona o vjerskoj slobodi ne posjeduje u sebi nikakvu
izričitu zabranu duhovnih aktivnosti inozemnih vjerskih organizacija i
pojedinaca, on svojim oblikom navješćuje ozakonjenu diskriminaciju jednog
vjerskog svjetonazora spram drugih - "neprihvatljivih" i
"inozemnih" religijskih oblika; i sve to, pretpostavljamo, s nakanom
da se "sačuva 'povijesna' religija ruskog naroda".
Na izglasavanje ovoga Zakona prosvjedno su
odgovorile ruske i međunarodne organizacije koje se brinu za očuvanje
demokratskih prava na vjersku slobodu. Ruski odjel Međunarodne udruge za
vjersku slobodu u svome prosvjedu predsjedniku Jeljcinu izričito izražava
bojazan da će "vladino tijelo koje izdaje punomoći predstavnicima
inozemnih vjerskih organizacija uskoro postati instrumentom onih koji žele
uspostaviti monopol jedne vjerske ideologije nad drugima u Rusiji".
"Ovo će odvesti naše društvo na stranputicu
s puta kojim želimo stići do ustavne države" - navodi se u prosvjedu
upućenom predsjedniku ruske države. A pismo kojega je Odboru za državne zakone
ruskog parlamenta neposredno prije izglasavanja članka 14. poslala Međunarodna
udruga za obranu vjerskih sloboda sa sjedištem u Bernu, udruga sa savjetodavnim
statusom pri Ujedinjenim Narodima, upozorava: "Članak koji bi zabranio ili
ograničio inozemnim građanima koji žive u Rusiji očitovanje njihovih
vjeronazora smatrat će se oblikom netrpeljivosti i vjerske diskriminacije.
Ukoliko ovakav članak bude prihvaćen, naša organizacija neće časiti niti
trenutka da ga osudi pri Komisiji za ljudska prava Ujedinjenih Naroda i Savjeta
Europe".
Dakako, pitanja koja se nameću demokratski
izoštrenom umu glase: Ima li itko pravo bilo kome odrediti uvjete i oblike
bogoštovlja i vjerovanja? Ima li bilo koja vjerska organizacija na temelju
vlastite moći pravo utjecati na oblikovanje zakona svoje države tako da oni idu
naruku jednoj vjerskoj zajednici, a na štetu ostalih? Ima li pravo država,
parlament, ustav - pa makar i podržani većinom glasova - odlučivati o pitanjima
savjesti svojih građana? Opća deklaracija o ljudskim pravima naglašava da je
štovanje vjerskog određenja pojedinca temeljno pravo svakog slobodnog čovjeka.
Ova deklaracija Ujedinjenih naroda izričito uključuje "slobodu svakog da
sam, ili udružen s drugima, javno ili u osami, izražava svoju vjeru u bilo koji
nauk, praktično vjersko očitovanje, bogoslužje ili vjersko štovanje".
U međunarodnoj šarolikosti suodnosa Crkve i
države, Republika Hrvatska odlučila je slijediti najdemokratskiji model
određenja spram vjere i vjerskih zajednica. Četrdesetprvi članak Ustava Republike
Hrvatske o odnosu vjerskih zajednica i države navodi: "Sve vjerske
zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice
slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati
škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati
njima, a u svojim djelatnostima uživaju zaštitu i pomoć države."
Ovaj članak hrvatskog Ustava na prvome mjestu
treba tumačiti u skladu s iskustvom onih zemalja, primjerice Sjedinjenih
Američkih Država, čija su demokratska iskustva i bila poticajem uvrštavanja
načela odvojenosti Crkve od države u naš Ustav. Dok je za bivšega režima, u
kojemu je odvojenost Crkve od države značila izričitu zabranu uplitanja Crkve u
sve društveno korisne, državne i političke prostore - ali nikako ne i uplitanje
države u djelokrug Crkve - novi Ustav Republike Hrvatske definira njihovu
odvojenost kao suodnos prema kojemu u svome poslanju Crkva neće biti
instrumentom države, kao što ni država u svojoj zadaći ravnopravne zaštite svih
svojih građana neće biti instrumentom Crkve. Drugim riječima, načelo
odvojenosti Crkve od države u suvremenom multikonfesionalnom demokratskom
društvu ne dopušta nikakvo pokroviteljstvo države nad Crkvom, ali niti priznaje
postojanje državne vjere ili Crkve, odnosno vjerske zajednice čiji je status u
društvu privilegiran zakonom. Sve vjerske zajednice, bile one mnogoljudne ili
brojale tek stotinjak vjernika, imaju pred zakonom jednake dužnosti, prednosti,
uvjete i prava da žive, organiziraju i javno promiću svoj vjerski svjetonazor.
Načelo ustavom i zakonom zaštićene odvojenosti
Crkve od države u suvremenom demokratskom društvu, također je zalog slobode i
prava javne ponude vjerskog sadržaja svih vjerskih zajednica pod ravnopravnim
uvjetima. U ovakvu ustroju niti jednoj crkvi, vjerskom savezu ili ekumenskom
tijelu nije dodijeljena pokroviteljska uloga spram ostalih vjerskih zajednica,
a niti isključivo ili naglašeno pravo na duhovnu obnovu, evangelizaciju i
tumačenje Božje objave. U slobodnoj i demokratski ustrojenoj državi, kakva je
zahvaljujući Hrvatskom Ustavu postala Republika Hrvatska, vođeni vlastitom
savješću građani imaju neotuđivo pravo vjerovati što i kako žele, organizirati
vjerske zajednice i utemeljiti crkve i vjerske ustanove, i sudjelovati
ravnopravno s drugim crkvama i vjerskim zajednicama u javnoj ponudi svoje vjere
u društvu u kojemu djeluju. Dakako, pritom se - poradi stvaranja negativnog
javnog mnijenja - promicateljski rad manjih vjerskih zajednica nikako ne može
nazivati "vrbovanjem u svoje redove", a istu takvu djelatnost
većinske crkve naslovljavati "evangelizacijom našeg naroda".
Potom, demokratski ustroj ni u kom slučaju ne
priznaje strateški odmjerene usporedbe između "povijesnih" i
"nepovijesnih", "naših" i "inozemnih", ili
"većinskih" i "manjinskih" vjerskih zajednica, te
"crkava" i "sekti" ili "sljedbi", kao da su
korijeni, pedigre i starost crkve, te
broj nominalnih vjernika temeljne odrednice uloge, mjesta i važnosti pojedine
vjerske zajednice u društvu, te zalog njihove odanosti božanskoj objavi.
Također vrijedi pridodati da demokratsko načelo odvojenosti Crkve od države
jamči pravo neprihvaćanja ili odbacivanja bilo kakva vjerska opredjeljenja, te
ne priznaje bilo kakvu diskriminaciju u privatnom ili javnom životu na temelju "moralno-vjerske"
podobnosti ili nepodobnosti građana.
Tako kaže četrdesetprvi članak Ustava Republike
Hrvatske, ako ga se tumači povjesnom praksom demokratskih zemalja čija su
iskustva poslužila kao primjer i odrednica pri ustroju hrvatskog Zakona o
vjerskoj slobodi, te na temelju Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim
pravima.
Nažalost - i pored odlična Ustava - i u nas postoje
naznake rađanja nakaradnih poimanja vjerskih sloboda, poticanja pokroviteljska
stajališta spram manjih vjerskih zajednica, te želja da se i u Hrvatskoj
svekoliki vjerski spektar podijeli u "povijesne" i ostale vjerske
zajednice, koje se sve učestalije naslovljavaju "sektama". Možda je
ovo i razlogom što se u posljednje vrijeme na različite značajne državne i
društvene prigode pozivaju predstavnici tek četiri ili pet vjerskih zajednica,
da bi potom uslijedilo medijsko izvješće kako su na prigodu bili pozvani
čelnici svih crkava i vjerskih
zajednica u Republici Hrvatskoj.
Slikovit prikaz ovakva stremljenja izvire iz
intervjua s naslovom "Ne pada mi na pamet da uvodim katoličku cenzuru na
Hrvatsku televiziju", što ga je tjedniku "Globus", od 1.
listopada ove 1993. godine, dao TT, urednik religijskog
programa Hrvatske televizije, u kojemu tvrdi da urednikom religijskog programa
HTV-a nije postao kao predstavnik Katoličke crkve, nego "svih povijesnih vjerskih zajednica u
Hrvatskoj". TT potom objašnjava uredničku politiku njegova
uredništva te navodi kako ono medijski prati rad "povijesnih vjerskih zajednica".
Njegovo uredništvo međutim "ne registrira djelovanje nekih sekti"
kojih "u posljednje vrijeme također ima u Hrvatskoj", poput
"adventista, Jehovnih svjedoka i budista". Doduše, kompromisni
ustupak je učinjen glede "nedavno pridošlih" vjerskih zajednica koje
su članice Svjetskog saveza crkava sa sjedištem u Ženevi.
Dakako, urednik religijskog programa Hrvatske
televizije griješi u svojoj jednostranoj uredničkoj provedbi diskriminacijske
klasifikacije vjerskih zajednica na "sekte", te "povijesne"
i "nepovijesne" vjerske zajednice, budući da ustav Republike Hrvatske
- niti bilo koja druga zakonska odredba - ne priznaju takvu podjelu. Ipak, u
smjelim prosudbama TTa mogu se naslutiti "znaci
vremena" sve učestalijih pokušaja marginaliziranja djelovanja i uloge
vjerskih zajednica koje nisu bliske "našoj vjeri", što se također
očituje u sve odlučnijim izričajima "zabrinutosti" vrha Katoličke
crkve u nas zbog "najezdi raznih sekta", u koje se, očito ne
slučajno, ubrajaju i u svijetu dobro poznate kršćanske zajednice.
Nije nam djelovati na podupiranju ikakva oblika
vjerske nesnošljivosti, ali vrijedi pripomenuti da pojedinačni događaji što
ukazuju na slučajno ili namjerno nerazumijevanje Ustava glede pitanja vjerskih
sloboda naslućuju potrebu za zabrinutošću, ne zbog nasrtaja "sekta",
već zbog praktičnih pokušaja zamjene nekadažnjeg "političkog
jednoumlja" za ništa manje pogubno "vjersko jednoumlje". Primjerice, kako objasniti sve
učestalije slučajeve kad se različiti društveni dužnosnici otvoreno ili
prikriveno pozivaju na mišljenje lokalnog župnika ili područnog biskupa, kad s
njima - kao predstavnicima manjih vjerske zajednice - želite ugovoriti uporabu
javnog društvenog ili medijskog prostora za promidžbu nekog protestantskog vjerskog
sadržaja? Jednom sličnom prigodom jedan je protestantski pastor bio ponukan
odgovoriti: "Ako vam je za ovo potrebna privola lokalnog župnika, tad
nemamo o čemu razgovarati!"
Što reći kad se protestantskoj vjerskoj
zajednici osporava javna besplatna podjela religijskog štiva prognanicima i
žrtvama rata, pod izlikom da je riječ o "vrbovanju"; dok se ista
djelatnost druge crkve smatra po sebi razumljivom aktivnošću? Također, kako
objasniti sve učestalije pokroviteljsko stajalište spram humanitarnih
službi manjih vjerskih zajednica - koje su tijekom najtežih ratnih mjeseci
pružile izuzetnu pomoć ratnim stradalnicima u Hrvatskoj i ujedno obavljale
pozitivnu promidžbenu međunarodnu djelatnost - a koje se u posljednje vrijeme u
svojim humanitarnim aktivnostima upućuju na posredovanje Caritasa? Nedavno su
čak lokalne vojne vlasti zatražile da im ADRA - Adventistički dobrotvorni rad u
Hrvatskoj uruči svoj kamion, poklon njemačke ADRE istoimenoj organizaciji u
Zagrebu, namijenjen što hitnijoj dostavi pomoći potrebitima u ratom postradalim
područjima u Hrvatskoj! Od ovakvih postupaka, pa makar oni bili i posljedica
puke nesmotrenosti i neupućenosti, nije daleko do dvojbe da humanitarne
organizacije nekih vjerskih zajednica - koje su tijekom rata svojim nesebičnim
radom dobro poslužile domovini - netko danas želi potisnuti na rub društvena
beznačaja, iako Ustav Republike Hrvatske nedvosmisleno niječe svako pravo takva
odnosa spram bilo koje vjerske zajednice.
Spremni smo povjerovati da je riječ o tek
nenamjernim nesmotrenostima ljudi nenaviklih demokraciji, koji je - ne
razumijevajući njezina prava značenja - podređuju svome proizvoljnom tumačenju
čak i kad se služe klišejima da "slijede europska iskustva". No,
svako buduće opetovanje ili umnožavanje sličnih nedemokratskih nezgrapnosti
razvijat će i dvojbu u neslučajnu sustavnost koja mimo Ustava, pravom jačega,
pokušava našoj društvenoj zajednici nametnuti nečiju samovolju, koja se
slikovito može opisati riječima lokalnog društvenog dužnosnika: "Da se
mene pita - ja bih u Hrvatskoj priznao samo jednu vjeru!"
Republici Hrvatskoj, koja u ova nesigurna
vremena pred mnogim očima svijeta mora svoju demokratsku ozbiljnost dokazivati
i više od potrebnog, zasigurno nije potrebno umnažanje pojedinačnih
eksperimentalnih primjera vjerske nesnošljivosti, već se ona zacijelo treba
založiti za dosljedno štovanje ustavom zajemčenog očitovanja vjerske slobode,
koja je jedino moguća nedvosmislenim nasljeđivanjem zakonom zajamčene
odvojenosti svake crkve i vjerske zajednice od države. Na ovoj zadaći posebice
treba poraditi novoutemeljena Komisija za odnose s vjerskim zajednicama,
osnovana temeljem Ustava Republike Hrvatske na poticaj predsjednika države, koja ukoliko uistinu počiva na ustavnim načelima,
treba s jednakom ozbiljnošću i uvažavanjem, i na ravnopravnim temeljima,
surađivati sa svim vjerskim zajednicama u Hrvatskoj.
Od Komisije za odnose s vjerskim zajednicama
očekuje se da posebice štiti prava manjih vjerskih zajednica u slučaju
značajnijih pomaka k vjerskoj nesnošljivosti ili pokušaja manipulacije s jasnim
ustavnim načelima o ravnopravnosti svih vjeronazora pred zakonom, te da
dosljedno zastupa odvojojenost Crkve od države kao kamen temeljac vjerske
slobode svakog čovjeka. Komisija posebnu pozornost treba obratiti na upućivanje
javnosti na ispravno tumačenje vjerske slobode u skladu s Općom deklaracijom o
ljudskim pravima, te na izobrazbu svijesti o pravu svakog pojedinca da uživa u
osobnom ili javnom očitovanju svoga vjerskog uvjerenja, bez obzira na prirodu njegova
vjeronazora.
Naime, jačemu je tako lako podleći kušnji da,
kad je sam osjetio - nakon desetljeća duhovne stege - dašak slobodnog vjerskog
ozračja, na temelju subjektivne prosudbe istu slobodu svojom nesnošljivošću
zaniječe onomu koji vjerski drukčije promišlja. Također, ova se Komisija mora
postarati da se vjerska sloboda, kao temeljno ljudsko pravo svakog pojedinca,
dokazuje ne samo slovom zakona na papiru, već prije svega životnom
svakodnevicom.
Objavljeno
u časopisu Savjest
i sloboda, Zagreb, travnja 1994
Tihomir
Kukolja, Zagreb
No comments:
Post a Comment