Ne krivimo izbjeglice

Dok se s pravom zgražavamo nad zlodjelima skupine terorista koji su prije nekoliko dana u Parizu pobili 129 nedužnih ljudi, valja nam biti pažljiv da u priču o ovom gnjusnom zločinu ne uvlačimo izbjeglice.

Od trenutka kada su počela pristizati prva izvješća iz Francuske, čak i kada su pojedinosti tragedije bile još uvijek nepoznate, medijske i političke sveznalice odmah su požurile da za pokolj u Parizu osude izbjeglice iz Sirije.

Prije dva mjeseca proveo sam neko vrijeme pomažući izbjeglicama nedaleko hrvatske granice u Srbiji. Bio sam dio humanitarne ekipe koja je pomogla da gotovo 100 izbjeglih i iznemoglih žena i djece prođu zadnja dva kilometra do granice. Oko 2000 izbjeglica poslužili smo hranom, vodom, odjećom i obućom.

Dobro se sjećam dirljivih priča nekih koji nisu tajili zašto su napustili Siriju ili Irak. Neki su se bojali za svoje živote ili živote članova svojih obitelji i djece. Brojni muškarci su otišli jer nisu htjeli postati strojevi za ubijanje. Ostavili su svoje zemlje, jer bi njihov ostanak značio gotovo sigurnu smrt.

Sjećam se mladih ljudi koji su hodali prašnjavim poljskim putem kroz kukuruzna polja na hrvatsko-srpskoj granici. Neki su napredovali uz pomoć štaka, a neki u invalidskim kolicima. Mnogi među izbjeglicama bili su mladi očevi i majke s djecom. Često su s osmijehom na licu i rukama usmjerenim prema naprijed uzvikivali: “Hvala! Hvala! Sloboda! Sloboda!”

Sjećam se ponekog zagrljaja i rukovanja i brojnih drugih gesta zahvalnosti kojima su pokazivali svoju zahvalnost zbog ljubaznosti koju su doživjeli u susretu s volonterima.

Teško mi je povjerovati da su demonski likovi koji su hladnokrvno pobili 129 ljudi u Parizu bili ti isti ljudi koji su samo nekoliko tjedana ranije pješačili brdima, šumama i kukuruzištima Makedonije, Srbije i Hrvatske. Pa čak da je istina da je poneki zločinac zlorabio izbjeglički koridor, to nam ne daje zapravo da krivimo stotine tisuća nedužnih izbjeglica i imigranata za krvoproliće u Parizu.

To bi bilo isto kao kad bismo željeli optužiti tisuće gledatelja nogometne utakmice između Francuske i Njemačke, koja je također bila metom napada terorista u Parizu prošlog petka, da su surađivali sa zločincima samo zato što su se dva ili tri zločinca htjela sakriti u gomili nogometnih navijača kako bi postigli što krvaviji zločinački učinak.

Isto tako nećemo optužiti tisuće posjetitelja neke velike robne kuće da su kradljivci samo zato što su se među njih uvukla dva ili tri kriminalca kako bi skriveni u gomili lakše opljačkali dio robne kuće..

Svaki pokušaj da se sirijske i druge izbjeglice učini žrtvenim janjcima masakra bio bi jednostavno sramotan.

Ipak, upravo se to ovih dana događa u Europi i Americi.

Čak i prije nego što su nam medijske poglavice rekle da su jedan ili dvojica terorista možda ušli u Francusku zlorabeći izbjeglički koridor, medijsku dreku je pokupila nekolicina čelnika europskih zemalja, koji su odmah počeli tražiti nove izgovore za podizanje novih ograda na graničnim prijelazima i uvođenje strožih zakona o odnosu spram izbjeglica.

U Sjedinjenim Američkim Državama neki predsjednički kandidati sada skupljaju nove političke bodove izoštrenom retorikom protiv izbjeglica. Čak je i 26 guvernera ustalo protiv prihvaćanja izbjeglica, a kulminaciju kriminalizacije izbjeglica prepoznali smo jučer u ishitrenoj odluci Predstavničkog doma Kongresa SAD-a kojom je blokiran program prihvata 10.000 sirijskih izbjeglica.

U isto vrijeme na društvenim mrežama kao što su Facebook i Twitter tisuće sveznalica oslovljava izbjeglice, i muslimane općenito, svakovrsnim pogrdnim nazivima. Neki od komentatora na teme o izbjeglicama, koje sam objavio na svojoj Facebook stranici, po svaku mi cijenu žele otvoriti oči za “istinu” da “izbjeglice i teroristi nisu toliko različiti”.

Sloboda izražavanja – u ovom slučaju straha, sumnje, nepovjerenja i paranoje – može se podnijeti na stranicama društvenih medija. Ali posve je neodgovorno, opasno i nemoralno kad vodeći mediji siju sjeme sumnje o stotinama tisuća izbjeglica – tih obitelji s djecom, od kojih mnogi bježe od istih ljudi koji su terorizirali Pariz, Bagdad i Bejrut prošli tjedan.

Sasvim je moguće da je stvaranje slike da su neki od pariških terorista ušli u Francusku skriveni među izbjeglicama bio jedan od ciljeva organizatora napada. Naime, itekako je sumnjiva priča o tome kako se pokraj jednog do kraja raznesenog zločinca pojavila netaknuta putovnica iz Sirije. Kakav bi to bio uspjeh za mozgove masakra kad bi uspjeli uvjeriti Europu, SAD i svijet da su za napade krive izbjeglice!

Kako bi zločince usrećilo kad bi im pošlo za rukom da nas navedu da još snažnije mrzimo muslimane te da im se još više osvećujemo! Ili, kad bi uspjeli da nas terorističkim provokacijama nagovore da se međusobno ogradimo žičanim ogradama i zidovima, da nam zemlje izgledaju poput životinjskih kaveza u zoološkim vrtovima Europe, pa da sa strahom izlazimo iz svojih kuća! Kako bi se zločinci veselili da nas uspiju još više zbuniti, posvađati ili nas navesti da još više paničarimo i da još više sumnjamo jedni u druge!

Još su drevni Rimljani znali da vladaju oni koji znaju kako zavaditi ljude i narode.

Kao kršćanin kažem: Isusovi sljedbenici bi trebali drukčije razmišljati.

Pridružiti se onima koji pozivaju na kriminalizaciju izbjeglica i imigranata, ili onima koji vjeruju da izbjeglice treba dočekati oružjem, ili onima koji nestrpljivo čekaju priliku da zapale izbjegličke kampove, ili onima koji velikodušno kite izbjeglice pogrdnim nazivima, ili onima koji navijaju da se podignu visoke ograde na granicama država ili onima koji su protiv izbjeglica – značilo bi da smo već poraženi, zvali se mi kršćani tisuću puta.

Pridruživanjem tim glasovima negiramo Gospodina koji nas je pozvao da ljubimo svoje bližnje i one iz daleka bez obzira na to tko oni jesu.

To bi također značilo da smo neinformirani o samoj biti kršćanstva: da nas Isus Krist poziva da, upravo onako kako je on nas prigrlio dajući nam sebe kroz svoju smrt na križu, savladamo vlastitu sebičnost time što ćemo i mi prigrliti druge članove ljudske zajednice, uključujući izbjeglice, zagrljajem sućuti i prihvaćanja. Jer kad je riječ o govoru evanđelja, to je jedini legitiman način na koji možemo pridobiti umove i srca onih koji su različiti od nas.

Ako to učinimo, postat ćemo zreliji u procjeni tko su zločinci koji moraju biti zaustavljeni, a tko su žrtve koje trebaju našu sućut i pomoć.

Prilagođeni prijevod teksta sa engleskog https://sojo.net/articles/i-ve-worked-syrian-refugee-trail-europe-here-s-what-we-re-getting-wrong

Prvi puta objeavljeno na hrvatskom 21. studenog 2015, http://www.autograf.hr/ne-krivimo-izbjeglice/

Izbjeglice nisu teroristi

Foto: Izbjeglice prilaze hrvatskoj granici u Srbiji između Šida i Tovarnika

Od trenutka kad se naš međunarodni tim RCRR (ROM – Renewing our minds – Community Refugee Response) u Srbiji premjestio na granicu Hrvatske i Mađarske bili smo izloženi napadima kršćana koji nisu odobravali našu akciju. Upozoravali su nas da smo ”naivni i zavedeni“. Neki su čak govorili da ”pomažemo teroristima i trgovcima ljudima“.

Po njihovom je mišljenju taj val tisuća izbjeglica iz Sirije, Iraka, Afganistana i ostalih, među kojima ima i Kurda, pa i brojnih kršćana, val koji se kreće prema Europi, rezultat zlokobne zavjere da se ”islamom pokori Europa“. Često su kao potvrdu koristili stihove iz Biblije i upitnu hermeneutiku.

Naš tim, zajedništvo inicijative Renewing Our Minds (ROM) i EUS Srbija (Evanđeosko udruženje studenata) se ne može složiti sa zabrinutošću vjernika koji sadašnju krizu izbjeglica vide kao ozbiljnu prijetnju ”europskoj kršćanskoj kulturi i identitetu“.

Naša akcija ROM Community Refugee Response uključuje grupu ljudi sljedbenika Isusa, uglavnom mlade lidere iz Srbije, Rumunjske, Hrvatske, Izraela i Palestine, Bosne i Hercegovine, Albanije, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a. Mi smo stava da je ovo trenutak Europe u kojem treba pokazati Isusovu ljubav prema ljudima u nevolji, jer je ovo s čim se Europa suočava najveći izazov još od Drugog svjetskog rata.

Želimo pokazati ljubav, suosjećanje i sućut. Isusov poziv nama je jasan: ”Što god ste učinili najslabijem od moje braće i sestara, učinili ste meni“ (Matej 25:40).

Srca su nam zaigrala i zbog riječi u Starom zavjetu: ”Stranca koji boravi kod tebe smatrat ćeš domaćim i voljeti ga kao sebe sama“ (Levitski zakonik 19:34).

Trag sadašnjih izbjeglica ide od Turske, Grčke, Makedonije, Srbije, Hrvatske, Mađarske, Slovenije, Austrije do Njemačke. Srbija je podnijela težak teret kao glavna tranzitna zemlja za te izbjeglice. Prije nekoliko tjedana joj se pridružila Hrvatska u nošenju tog tereta nakon što je Mađarska odlučila zatvoriti granicu sa Srbijom i val izbjeglica usmjeriti na Hrvatsku. Računa se da je dosad ovamo ušlo njih više od 115.000.

ROM i EUS ekipa u susretu s izbjeglicama

Dobra je vijest da su i u Srbiji i u Hrvatskoj razne kršćanske udruge i organizacije, uključujući i brojne samoorganizirane grupe vjernika, nastavile djelovati kao prvi odgovor koji je izbjeglicama put učinio podnošljivijim. Među njima ima baptista, pentekostalaca, reformiranih kršćana, adventista, luterana i raznih drugih protestantskih i evangelističkih grupa, pravoslavaca i katolika, kao i muslimana i ostalih. Na terenu, na cestama i u kampovima se sreću i neke poznate humanitarne agencije, uključujući Samaritan’s Purse, World Vision i ADRA-u (Adventis Development and Relief Agency).

Te izbjeglice nisu teroristi. Oni su mladi ljudi, odvažni muškarci i žene, obitelji s djecom i sasvim malim bebama – mnogi su od njih svoju zemlju napustili jer nisu željeli umrijeti, biti silovani ili oteti kao mnogi članovi njihovih obitelji ili njihovi prijatelji.

Jedan od izbjeglica je rekao: ”Ne bojiš se samo jedne strane. Postoji nekoliko militantnih grupa koje su podjednako zle. Ako si muško, žele da se s njima boriš. Inače si mrtav. Ako te danas ne ubije jedna grupa, sutra će stići druga. A ako i tu preživiš, uvijek stiže neka nova koja će te goniti.”

Drugi je rekao: ”Ljudi nas ne bi trebali osuđivati jer imamo smartfone. Ja se nemam čemu vratiti u Siriji. Mi smo ovdje jer nemamo drugog izlaza.”

Mnoge izbjeglice su dobro obrazovane, govore tečan engleski, pa s njima nije bilo teško komunicirati. Neki su govorili o iskustvu hodanja tjednima i mjesecima otkad su napustili Siriju. Noge ih bole, mnogi se kreću uz pomoć štaka ili su u kolicima. Najpotresnije je vidjeti malu djecu koja na žarkoj žegi hodaju uz svoje roditelje prašnjavom cestom kroz kukuruzište koje vodi u Hrvatsku.

U dva smo dana sa svoja četiri auta prebacili gotovo 100 djece, majki i ljudi koji su teško pješačili posljednjim kilometrima do hrvatske granice, često i dalje kad bi nam dopustila hrvatska granična policija. Svatko od nas je doživio trenutak kad nije mogao sakriti suze.

Dok smo dijeli hranu, vodu i obuću za najmanje 2000 izbjeglica u tri dana i dok smo ih grlili čuli smo na razne načine: ”Naši su nas zaboravili, ali nas vi kršćani volite”.

U takvim smo dragocjenim trenucima tim gladnim i umornim izbjeglicama na njihovu putu prema sigurnosti nudili ”djelić Isusa“.

Dotok izbjeglica ne pokazuje nikakve znakove usporavanja najavljenim dolaskom zimskih mjeseci. Dok mnoge europske zemlje raspravljaju koliko će (i hoće li uopće) izbjeglica primiti, Srbija i Hrvatska su sve zabrinutije zbog toga što bi mogle postati ”slijepa ulica“ ili mjesto na kojem će tisuće izbjeglica zapeti prilično dugo.

Molit ćemo se da sve europske zemlje shvate da u prihvaćanju sirijskih izbjeglica moraju igrati određenu ulogu. I SAD, Kanada, Australija i Novi Zeland bi morale biti velikodušne. Europska unija bi morala imati jasan plan odgovora na ovu krizu i ravnomjerno podijeliti teret. Ni jedna država ne bi smjela postupiti arogantno i odlučiti da izbjeglice nisu njen problem.

Te stotine tisuća izbjeglica su stvarni ljudi, stvarne žene i muškarci i njihova djeca – mi ih moramo prigrliti, posebno ako se nazivamo sljedbenicima Isusa.

Što se nas – inicijative ROM i EUS Srbija – tiče, mi namjeravamo nastaviti pomagati izbjeglicama na putu ka sigurnosti. Želimo biti u društvu s Isusom dok ih svakodnevno susreće na njihovu putu.

Prilagođeni prijevod s engleskog https://sojo.net/articles/meeting-jesus-refugee-trail

Tekst na hrvatskom prvi puta objavljen 5. listopada 2015,  http://www.autograf.hr/izbjeglice-nisu-teroristi/