Ne krivimo izbjeglice

Dok se s pravom zgražavamo nad zlodjelima skupine terorista koji su prije nekoliko dana u Parizu pobili 129 nedužnih ljudi, valja nam biti pažljiv da u priču o ovom gnjusnom zločinu ne uvlačimo izbjeglice.

Od trenutka kada su počela pristizati prva izvješća iz Francuske, čak i kada su pojedinosti tragedije bile još uvijek nepoznate, medijske i političke sveznalice odmah su požurile da za pokolj u Parizu osude izbjeglice iz Sirije.

Prije dva mjeseca proveo sam neko vrijeme pomažući izbjeglicama nedaleko hrvatske granice u Srbiji. Bio sam dio humanitarne ekipe koja je pomogla da gotovo 100 izbjeglih i iznemoglih žena i djece prođu zadnja dva kilometra do granice. Oko 2000 izbjeglica poslužili smo hranom, vodom, odjećom i obućom.

Dobro se sjećam dirljivih priča nekih koji nisu tajili zašto su napustili Siriju ili Irak. Neki su se bojali za svoje živote ili živote članova svojih obitelji i djece. Brojni muškarci su otišli jer nisu htjeli postati strojevi za ubijanje. Ostavili su svoje zemlje, jer bi njihov ostanak značio gotovo sigurnu smrt.

Sjećam se mladih ljudi koji su hodali prašnjavim poljskim putem kroz kukuruzna polja na hrvatsko-srpskoj granici. Neki su napredovali uz pomoć štaka, a neki u invalidskim kolicima. Mnogi među izbjeglicama bili su mladi očevi i majke s djecom. Često su s osmijehom na licu i rukama usmjerenim prema naprijed uzvikivali: “Hvala! Hvala! Sloboda! Sloboda!”

Sjećam se ponekog zagrljaja i rukovanja i brojnih drugih gesta zahvalnosti kojima su pokazivali svoju zahvalnost zbog ljubaznosti koju su doživjeli u susretu s volonterima.

Teško mi je povjerovati da su demonski likovi koji su hladnokrvno pobili 129 ljudi u Parizu bili ti isti ljudi koji su samo nekoliko tjedana ranije pješačili brdima, šumama i kukuruzištima Makedonije, Srbije i Hrvatske. Pa čak da je istina da je poneki zločinac zlorabio izbjeglički koridor, to nam ne daje zapravo da krivimo stotine tisuća nedužnih izbjeglica i imigranata za krvoproliće u Parizu.

To bi bilo isto kao kad bismo željeli optužiti tisuće gledatelja nogometne utakmice između Francuske i Njemačke, koja je također bila metom napada terorista u Parizu prošlog petka, da su surađivali sa zločincima samo zato što su se dva ili tri zločinca htjela sakriti u gomili nogometnih navijača kako bi postigli što krvaviji zločinački učinak.

Isto tako nećemo optužiti tisuće posjetitelja neke velike robne kuće da su kradljivci samo zato što su se među njih uvukla dva ili tri kriminalca kako bi skriveni u gomili lakše opljačkali dio robne kuće..

Svaki pokušaj da se sirijske i druge izbjeglice učini žrtvenim janjcima masakra bio bi jednostavno sramotan.

Ipak, upravo se to ovih dana događa u Europi i Americi.

Čak i prije nego što su nam medijske poglavice rekle da su jedan ili dvojica terorista možda ušli u Francusku zlorabeći izbjeglički koridor, medijsku dreku je pokupila nekolicina čelnika europskih zemalja, koji su odmah počeli tražiti nove izgovore za podizanje novih ograda na graničnim prijelazima i uvođenje strožih zakona o odnosu spram izbjeglica.

U Sjedinjenim Američkim Državama neki predsjednički kandidati sada skupljaju nove političke bodove izoštrenom retorikom protiv izbjeglica. Čak je i 26 guvernera ustalo protiv prihvaćanja izbjeglica, a kulminaciju kriminalizacije izbjeglica prepoznali smo jučer u ishitrenoj odluci Predstavničkog doma Kongresa SAD-a kojom je blokiran program prihvata 10.000 sirijskih izbjeglica.

U isto vrijeme na društvenim mrežama kao što su Facebook i Twitter tisuće sveznalica oslovljava izbjeglice, i muslimane općenito, svakovrsnim pogrdnim nazivima. Neki od komentatora na teme o izbjeglicama, koje sam objavio na svojoj Facebook stranici, po svaku mi cijenu žele otvoriti oči za “istinu” da “izbjeglice i teroristi nisu toliko različiti”.

Sloboda izražavanja – u ovom slučaju straha, sumnje, nepovjerenja i paranoje – može se podnijeti na stranicama društvenih medija. Ali posve je neodgovorno, opasno i nemoralno kad vodeći mediji siju sjeme sumnje o stotinama tisuća izbjeglica – tih obitelji s djecom, od kojih mnogi bježe od istih ljudi koji su terorizirali Pariz, Bagdad i Bejrut prošli tjedan.

Sasvim je moguće da je stvaranje slike da su neki od pariških terorista ušli u Francusku skriveni među izbjeglicama bio jedan od ciljeva organizatora napada. Naime, itekako je sumnjiva priča o tome kako se pokraj jednog do kraja raznesenog zločinca pojavila netaknuta putovnica iz Sirije. Kakav bi to bio uspjeh za mozgove masakra kad bi uspjeli uvjeriti Europu, SAD i svijet da su za napade krive izbjeglice!

Kako bi zločince usrećilo kad bi im pošlo za rukom da nas navedu da još snažnije mrzimo muslimane te da im se još više osvećujemo! Ili, kad bi uspjeli da nas terorističkim provokacijama nagovore da se međusobno ogradimo žičanim ogradama i zidovima, da nam zemlje izgledaju poput životinjskih kaveza u zoološkim vrtovima Europe, pa da sa strahom izlazimo iz svojih kuća! Kako bi se zločinci veselili da nas uspiju još više zbuniti, posvađati ili nas navesti da još više paničarimo i da još više sumnjamo jedni u druge!

Još su drevni Rimljani znali da vladaju oni koji znaju kako zavaditi ljude i narode.

Kao kršćanin kažem: Isusovi sljedbenici bi trebali drukčije razmišljati.

Pridružiti se onima koji pozivaju na kriminalizaciju izbjeglica i imigranata, ili onima koji vjeruju da izbjeglice treba dočekati oružjem, ili onima koji nestrpljivo čekaju priliku da zapale izbjegličke kampove, ili onima koji velikodušno kite izbjeglice pogrdnim nazivima, ili onima koji navijaju da se podignu visoke ograde na granicama država ili onima koji su protiv izbjeglica – značilo bi da smo već poraženi, zvali se mi kršćani tisuću puta.

Pridruživanjem tim glasovima negiramo Gospodina koji nas je pozvao da ljubimo svoje bližnje i one iz daleka bez obzira na to tko oni jesu.

To bi također značilo da smo neinformirani o samoj biti kršćanstva: da nas Isus Krist poziva da, upravo onako kako je on nas prigrlio dajući nam sebe kroz svoju smrt na križu, savladamo vlastitu sebičnost time što ćemo i mi prigrliti druge članove ljudske zajednice, uključujući izbjeglice, zagrljajem sućuti i prihvaćanja. Jer kad je riječ o govoru evanđelja, to je jedini legitiman način na koji možemo pridobiti umove i srca onih koji su različiti od nas.

Ako to učinimo, postat ćemo zreliji u procjeni tko su zločinci koji moraju biti zaustavljeni, a tko su žrtve koje trebaju našu sućut i pomoć.

Prilagođeni prijevod teksta sa engleskog https://sojo.net/articles/i-ve-worked-syrian-refugee-trail-europe-here-s-what-we-re-getting-wrong

Prvi puta objeavljeno na hrvatskom 21. studenog 2015, http://www.autograf.hr/ne-krivimo-izbjeglice/