ROM Response Team u Slavonskom Brodu |
Kad sam nedavno jednoj grupi prijatelja govorio o mojoj predbožićnoj
humanitarnoj akciji u Zimskom tranzitnom centru za izbjeglice u Slavonskom
Brodu, jedan od slušatelja prokomentirao je: «Pa zar oni još putuju? Ništa se
više ne čuje o izbjeglicama. Ja sam pomislio da ih više kod nas nema!»
Ovaj me je osvrt podsjetio na razgovor što sam ga sam čuo u kafiću
smještenom nedaleko izbjegličkog centra. Grupa lokalnih ljudi razgovarali su o
kampu smještenom u njihovom neposrednom susjedstvu. Sadržaj njihovog razgovora
otkrio mi je da su bili vrlo upućeni u svakodnevicu aktivnosti u kampu.
Zaključak njihovih razmišljanja bio je otprilike ovakav: «Kod nas su novinari
uvijek brzi govoriti o ružnim stvarima u Hrvatskoj. A kad se nešto dobro dogodi
nitko o tome ne govori. Ovaj kamp zaista odlično funkcionira, a mediji o tome
šute.»
Da je riječ o izbjegličkom kampu u kojemu stotine zaposlenih i volontera svakodnevno,
rutinski profesionalno odrađuju svoj posao u susretu s tisućama izbjeglica
dnevno, to je bio i moj doživljaj kad sam se početkom prosinca, sa svojim
međunarodnim timom od 15 dragovoljaca, pridružio košnici ostalih volontera. S
ponešto ponosa i u želji da to čuju moji inozemni članovi tima često sam
ponavljao: «Ovo je zasigurno najbolji izbjeglički kamp od Turske do Njemačke!»
Svakodnevno, od Hrvatske interventne policije i Hrvatskog crvenog križa, te
UNHCR-a i UNICEF-a, pa do stotina volontera okupljenih pod «barjacima» brojnih
humanitarnih i inih organizacija, dan i noć, mogla se prepoznati atmosfera usklađenog djelovanje, međusobnog pomaganja i
svijesti da su svi uključeni u stvar od velike važnosti u ovom trenutku.
Ako biste, primjerice krenuli u obilazak kampom naišli biste na volontere
Crvenog križa kako pripremaju hranu za izgladnjele izbjeglice, i svrstavaju
doniranu odjeću i obuću prema raznim kategorijama i veličinama. Za tih hladnih
zimskih dana vidjeli biste također volontere Hrvatskog Caritasa i Remara kako
vrućim čajem utopljuju izbjeglice, volontere i sve ostale djelatnike kampa. Tu
biste također sreli i volontere JRS-a (Jesuite Refugee Sevice), ADRA-e
(Adventistički dobrovoljni rad) i CBA-a (Croatian Baptist Aid) kako rado
priskaču u pomoć volonterima ostalih dobrotvornih organizacija.
A kada bi kampom prošla vijest da će za dvadesetak minuta stići vlak iz
Srbije s novom grupom izbjeglica, uočili biste kako je kamp iznenada oživio.
Tijekom sljedećih tri sata izbjeglički kamp u Slavonskom Brodu izgledati će poput
odlično sinkronizirane košnice. 1200 izbjeglica proći će kroz organizirani proces
registracije, da bi ih potom volonteri poslužili odjećom i obućom, te paketima
hrane, neposredno prije nego što će ih
policija organizirano vratiti u vlak kako bi nastavili putovanje prema Sloveniji.
Na kraju, nakon što je vlak napustio kamp, stižu i grupe volontera koje će
počistiti šatore kroz koje su prošle izbjeglice, te ih pripremiti za dolazak
sljedećeg izbjegličkog vlaka.
U tim hladnim, mokrim i maglovitim predbožićnim danima u izbjegličkom kampu
u Slavonskom Brodu, neposredno pokraj šatora UNICEF-a svoj je radni prostor
našla i ekipa projekta ROM (Renewing Our Minds), odnosno Obnova uma, koja je na
jednotjedno volontiranje u kampu pristigla u partnerstvu s udrugom Moj grad
Zagreb. Željeli smo, u suradnji s Hrvatskim crvenim križem, podići i darovati
kampu dvije kućice za koje nam je bilo rečeno da će poslužiti službi UNICEF-a.
U njima će, u toplome, majke izbjeglice moći previjati i hraniti svoju malenu
dječicu. Bio je to promišljeni božićni poklon majkama, izbjeglicama i njihovoj
maloj tek rođenoj dječici. Svaki puta kada je nova grupa izbjeglica prolazila
kroz šatore kampa, i kada bismo čuli glasovi majki i uplakane promrzle djece u
šatorima UNICEF-a, učinilo bi nam se kao da smo u susretu s malenim Isusom i
njegovim roditeljima, u trenutku kada je sveta obitelj morala bježati iz svoje
domovine pod Herodovom prijetnjom.
A kada bi novi vlak pristigao mi bismo ostavili alate i pridružili se
ostalim volonterima u želji da doživimo neposredni susret s izbjeglicama iz
Sirije, Iraka i Afganistana. I mi smo željeli podijeliti poneku cipelu, kapu,
rukavicu, čarapu ili jaknu; ili pak izbjeglicama reći poneku toplu riječ. U
takvim trenucima mogli smo čuti dječaka izbjeglicu kako, nakon što je primio
topli šal, zahvalno kaže: «Ti si moj prijatelj!» U jednom od takvih trenutaka
neposrednog susreta s izbjeglicama i ja sam mogao ispuniti obećanje koje sam
dao mom sedmogodišnjem sinu Mateju. Osobno sam uručio jednoj djevojčici njegovu
zimsku jaknu koju je on tako brzo prerastao.
Dvije su stvari ostavile na mene poseban dojam: pripadnik interventne
policije koji je nježno podigao dijete kako bi pomogao majci izbjeglici pri
ulasku u autobus, i susret s nekoliko mladih volontera podrijetlom iz Sirije.
Neki od njih tek su od nedavno sigurno udomljeni u Europskim zemljama. I sami
su još prije dvije ili tri godine proživljavali strahote ratnih stradanja u
Siriji. I sada, kada su na sigurnom, žele se zahvaliti Europi time što kao
volonteri pomažu izbjegličkim stradalnicima iz Sirije kako bi i oni napokon
pronašli svoje utočište i sigurniju budućnost u nekoj od Europskih zemalja.
Kada sam nakon deset dana služenja u kampu napokon napuštao Slavonski brod,
bio sam žalostan. Nešto se lijepo dogodilo u tom gotovo vojnički ustrojenom
kampu, u kojega je tih dana svakodnevno ulazilo i kamp napuštalo između dva,
tri, četiri, čak pet vlakova do kraja nakrcanih izbjeglicama. Unatoč
stradanjima izbjeglica koje svakodnevno putuju kroz Zimski izbjeglički centar u
Slavonskom Brodu, imao sam osjećaj da Hrvatska ima razloga biti ponosna na
ulogu koju igra u cijeloj izbjegličkoj priči. Bilo mi je drago da smo moja
ekipa i ja mogli barem nakratko biti dijelom te priče.
No naše dvije kućice koje su u narednim mjesecima, možda i godinama trebale
poslužiti kao metafora Isusovog utočišta majkama s malom nejakom dječicom koja
bježe od ruku raznih krvožednih Heroda, tri tjedna nakon naše završene misije
ostaju zaključane, prazne, neiskorištene. I kako dani prolaze mene obuzima neki
crv sumnje da na kraju krajeva desetak romantičnih, hladnih, mokrih i maglom
nabijenih dana provedenih u kampu možda i nisu bili dovoljni da progledamo kroz
sve slojeve zastora koji tvore stvarnost hrvatskog izbjegličkog kampa. Možda je taj kamp ipak više nalik na Hrvatsku
kakvom je u ovom trenutku poznajemo?
Objavljeno: http://www.autograf.hr/nas-neprihvaceni-poklon-izbjeglicama-u-slavonskome-brodu/, 08/01/2016.
Pogledajte video https://youtu.be/eUvRWF67rHw
No comments:
Post a Comment