Advent u izbjegličkom kampu

ROM Response Team u Slavonskom Brodu

Kad sam nedavno jednoj grupi prijatelja govorio o mojoj predbožićnoj humanitarnoj akciji u Zimskom tranzitnom centru za izbjeglice u Slavonskom Brodu, jedan od slušatelja prokomentirao je: «Pa zar oni još putuju? Ništa se više ne čuje o izbjeglicama. Ja sam pomislio da ih više kod nas nema!»

Ovaj me je osvrt podsjetio na razgovor što sam ga sam čuo u kafiću smještenom nedaleko izbjegličkog centra. Grupa lokalnih ljudi razgovarali su o kampu smještenom u njihovom neposrednom susjedstvu. Sadržaj njihovog razgovora otkrio mi je da su bili vrlo upućeni u svakodnevicu aktivnosti u kampu. Zaključak njihovih razmišljanja bio je otprilike ovakav: «Kod nas su novinari uvijek brzi govoriti o ružnim stvarima u Hrvatskoj. A kad se nešto dobro dogodi nitko o tome ne govori. Ovaj kamp zaista odlično funkcionira, a mediji o tome šute.»

Da je riječ o izbjegličkom kampu u kojemu stotine zaposlenih i volontera svakodnevno, rutinski profesionalno odrađuju svoj posao u susretu s tisućama izbjeglica dnevno, to je bio i moj doživljaj kad sam se početkom prosinca, sa svojim međunarodnim timom od 15 dragovoljaca, pridružio košnici ostalih volontera. S ponešto ponosa i u želji da to čuju moji inozemni članovi tima često sam ponavljao: «Ovo je zasigurno najbolji izbjeglički kamp od Turske do Njemačke!»

Svakodnevno, od Hrvatske interventne policije i Hrvatskog crvenog križa, te UNHCR-a i UNICEF-a, pa do stotina volontera okupljenih pod «barjacima» brojnih humanitarnih i inih organizacija, dan i noć, mogla se prepoznati atmosfera  usklađenog djelovanje, međusobnog pomaganja i svijesti da su svi uključeni u stvar od velike važnosti u ovom trenutku.

Ako biste, primjerice krenuli u obilazak kampom naišli biste na volontere Crvenog križa kako pripremaju hranu za izgladnjele izbjeglice, i svrstavaju doniranu odjeću i obuću prema raznim kategorijama i veličinama. Za tih hladnih zimskih dana vidjeli biste također volontere Hrvatskog Caritasa i Remara kako vrućim čajem utopljuju izbjeglice, volontere i sve ostale djelatnike kampa. Tu biste također sreli i volontere JRS-a (Jesuite Refugee Sevice), ADRA-e (Adventistički dobrovoljni rad) i CBA-a (Croatian Baptist Aid) kako rado priskaču u pomoć volonterima ostalih dobrotvornih organizacija.

A kada bi kampom prošla vijest da će za dvadesetak minuta stići vlak iz Srbije s novom grupom izbjeglica, uočili biste kako je kamp iznenada oživio. Tijekom sljedećih tri sata izbjeglički kamp u Slavonskom Brodu izgledati će poput odlično sinkronizirane košnice. 1200 izbjeglica proći će kroz organizirani proces registracije, da bi ih potom volonteri poslužili odjećom i obućom, te paketima hrane, neposredno  prije nego što će ih policija organizirano vratiti u vlak kako bi nastavili putovanje prema Sloveniji. Na kraju, nakon što je vlak napustio kamp, stižu i grupe volontera koje će počistiti šatore kroz koje su prošle izbjeglice, te ih pripremiti za dolazak sljedećeg izbjegličkog vlaka.

U tim hladnim, mokrim i maglovitim predbožićnim danima u izbjegličkom kampu u Slavonskom Brodu, neposredno pokraj šatora UNICEF-a svoj je radni prostor našla i ekipa projekta ROM (Renewing Our Minds), odnosno Obnova uma, koja je na jednotjedno volontiranje u kampu pristigla u partnerstvu s udrugom Moj grad Zagreb. Željeli smo, u suradnji s Hrvatskim crvenim križem, podići i darovati kampu dvije kućice za koje nam je bilo rečeno da će poslužiti službi UNICEF-a. U njima će, u toplome, majke izbjeglice moći previjati i hraniti svoju malenu dječicu. Bio je to promišljeni božićni poklon majkama, izbjeglicama i njihovoj maloj tek rođenoj dječici. Svaki puta kada je nova grupa izbjeglica prolazila kroz šatore kampa, i kada bismo čuli glasovi majki i uplakane promrzle djece u šatorima UNICEF-a, učinilo bi nam se kao da smo u susretu s malenim Isusom i njegovim roditeljima, u trenutku kada je sveta obitelj morala bježati iz svoje domovine pod Herodovom prijetnjom.

A kada bi novi vlak pristigao mi bismo ostavili alate i pridružili se ostalim volonterima u želji da doživimo neposredni susret s izbjeglicama iz Sirije, Iraka i Afganistana. I mi smo željeli podijeliti poneku cipelu, kapu, rukavicu, čarapu ili jaknu; ili pak izbjeglicama reći poneku toplu riječ. U takvim trenucima mogli smo čuti dječaka izbjeglicu kako, nakon što je primio topli šal, zahvalno kaže: «Ti si moj prijatelj!» U jednom od takvih trenutaka neposrednog susreta s izbjeglicama i ja sam mogao ispuniti obećanje koje sam dao mom sedmogodišnjem sinu Mateju. Osobno sam uručio jednoj djevojčici njegovu zimsku jaknu koju je on tako brzo prerastao.

Dvije su stvari ostavile na mene poseban dojam: pripadnik interventne policije koji je nježno podigao dijete kako bi pomogao majci izbjeglici pri ulasku u autobus, i susret s nekoliko mladih volontera podrijetlom iz Sirije. Neki od njih tek su od nedavno sigurno udomljeni u Europskim zemljama. I sami su još prije dvije ili tri godine proživljavali strahote ratnih stradanja u Siriji. I sada, kada su na sigurnom, žele se zahvaliti Europi time što kao volonteri pomažu izbjegličkim stradalnicima iz Sirije kako bi i oni napokon pronašli svoje utočište i sigurniju budućnost u nekoj od Europskih zemalja.

Kada sam nakon deset dana služenja u kampu napokon napuštao Slavonski brod, bio sam žalostan. Nešto se lijepo dogodilo u tom gotovo vojnički ustrojenom kampu, u kojega je tih dana svakodnevno ulazilo i kamp napuštalo između dva, tri, četiri, čak pet vlakova do kraja nakrcanih izbjeglicama. Unatoč stradanjima izbjeglica koje svakodnevno putuju kroz Zimski izbjeglički centar u Slavonskom Brodu, imao sam osjećaj da Hrvatska ima razloga biti ponosna na ulogu koju igra u cijeloj izbjegličkoj priči. Bilo mi je drago da smo moja ekipa i ja mogli barem nakratko biti dijelom te priče.

No naše dvije kućice koje su u narednim mjesecima, možda i godinama trebale poslužiti kao metafora Isusovog utočišta majkama s malom nejakom dječicom koja bježe od ruku raznih krvožednih Heroda, tri tjedna nakon naše završene misije ostaju zaključane, prazne, neiskorištene. I kako dani prolaze mene obuzima neki crv sumnje da na kraju krajeva desetak romantičnih, hladnih, mokrih i maglom nabijenih dana provedenih u kampu možda i nisu bili dovoljni da progledamo kroz sve slojeve zastora koji tvore stvarnost hrvatskog izbjegličkog kampa.  Možda je taj kamp ipak više nalik na Hrvatsku kakvom je u ovom trenutku poznajemo?

Objavljeno: http://www.autograf.hr/nas-neprihvaceni-poklon-izbjeglicama-u-slavonskome-brodu/, 08/01/2016.

Pogledajte video https://youtu.be/eUvRWF67rHw

Izbjeglice nisu teroristi

Foto: Izbjeglice prilaze hrvatskoj granici u Srbiji između Šida i Tovarnika

Od trenutka kad se naš međunarodni tim RCRR (ROM – Renewing our minds – Community Refugee Response) u Srbiji premjestio na granicu Hrvatske i Mađarske bili smo izloženi napadima kršćana koji nisu odobravali našu akciju. Upozoravali su nas da smo ”naivni i zavedeni“. Neki su čak govorili da ”pomažemo teroristima i trgovcima ljudima“.

Po njihovom je mišljenju taj val tisuća izbjeglica iz Sirije, Iraka, Afganistana i ostalih, među kojima ima i Kurda, pa i brojnih kršćana, val koji se kreće prema Europi, rezultat zlokobne zavjere da se ”islamom pokori Europa“. Često su kao potvrdu koristili stihove iz Biblije i upitnu hermeneutiku.

Naš tim, zajedništvo inicijative Renewing Our Minds (ROM) i EUS Srbija (Evanđeosko udruženje studenata) se ne može složiti sa zabrinutošću vjernika koji sadašnju krizu izbjeglica vide kao ozbiljnu prijetnju ”europskoj kršćanskoj kulturi i identitetu“.

Naša akcija ROM Community Refugee Response uključuje grupu ljudi sljedbenika Isusa, uglavnom mlade lidere iz Srbije, Rumunjske, Hrvatske, Izraela i Palestine, Bosne i Hercegovine, Albanije, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a. Mi smo stava da je ovo trenutak Europe u kojem treba pokazati Isusovu ljubav prema ljudima u nevolji, jer je ovo s čim se Europa suočava najveći izazov još od Drugog svjetskog rata.

Želimo pokazati ljubav, suosjećanje i sućut. Isusov poziv nama je jasan: ”Što god ste učinili najslabijem od moje braće i sestara, učinili ste meni“ (Matej 25:40).

Srca su nam zaigrala i zbog riječi u Starom zavjetu: ”Stranca koji boravi kod tebe smatrat ćeš domaćim i voljeti ga kao sebe sama“ (Levitski zakonik 19:34).

Trag sadašnjih izbjeglica ide od Turske, Grčke, Makedonije, Srbije, Hrvatske, Mađarske, Slovenije, Austrije do Njemačke. Srbija je podnijela težak teret kao glavna tranzitna zemlja za te izbjeglice. Prije nekoliko tjedana joj se pridružila Hrvatska u nošenju tog tereta nakon što je Mađarska odlučila zatvoriti granicu sa Srbijom i val izbjeglica usmjeriti na Hrvatsku. Računa se da je dosad ovamo ušlo njih više od 115.000.

ROM i EUS ekipa u susretu s izbjeglicama

Dobra je vijest da su i u Srbiji i u Hrvatskoj razne kršćanske udruge i organizacije, uključujući i brojne samoorganizirane grupe vjernika, nastavile djelovati kao prvi odgovor koji je izbjeglicama put učinio podnošljivijim. Među njima ima baptista, pentekostalaca, reformiranih kršćana, adventista, luterana i raznih drugih protestantskih i evangelističkih grupa, pravoslavaca i katolika, kao i muslimana i ostalih. Na terenu, na cestama i u kampovima se sreću i neke poznate humanitarne agencije, uključujući Samaritan’s Purse, World Vision i ADRA-u (Adventis Development and Relief Agency).

Te izbjeglice nisu teroristi. Oni su mladi ljudi, odvažni muškarci i žene, obitelji s djecom i sasvim malim bebama – mnogi su od njih svoju zemlju napustili jer nisu željeli umrijeti, biti silovani ili oteti kao mnogi članovi njihovih obitelji ili njihovi prijatelji.

Jedan od izbjeglica je rekao: ”Ne bojiš se samo jedne strane. Postoji nekoliko militantnih grupa koje su podjednako zle. Ako si muško, žele da se s njima boriš. Inače si mrtav. Ako te danas ne ubije jedna grupa, sutra će stići druga. A ako i tu preživiš, uvijek stiže neka nova koja će te goniti.”

Drugi je rekao: ”Ljudi nas ne bi trebali osuđivati jer imamo smartfone. Ja se nemam čemu vratiti u Siriji. Mi smo ovdje jer nemamo drugog izlaza.”

Mnoge izbjeglice su dobro obrazovane, govore tečan engleski, pa s njima nije bilo teško komunicirati. Neki su govorili o iskustvu hodanja tjednima i mjesecima otkad su napustili Siriju. Noge ih bole, mnogi se kreću uz pomoć štaka ili su u kolicima. Najpotresnije je vidjeti malu djecu koja na žarkoj žegi hodaju uz svoje roditelje prašnjavom cestom kroz kukuruzište koje vodi u Hrvatsku.

U dva smo dana sa svoja četiri auta prebacili gotovo 100 djece, majki i ljudi koji su teško pješačili posljednjim kilometrima do hrvatske granice, često i dalje kad bi nam dopustila hrvatska granična policija. Svatko od nas je doživio trenutak kad nije mogao sakriti suze.

Dok smo dijeli hranu, vodu i obuću za najmanje 2000 izbjeglica u tri dana i dok smo ih grlili čuli smo na razne načine: ”Naši su nas zaboravili, ali nas vi kršćani volite”.

U takvim smo dragocjenim trenucima tim gladnim i umornim izbjeglicama na njihovu putu prema sigurnosti nudili ”djelić Isusa“.

Dotok izbjeglica ne pokazuje nikakve znakove usporavanja najavljenim dolaskom zimskih mjeseci. Dok mnoge europske zemlje raspravljaju koliko će (i hoće li uopće) izbjeglica primiti, Srbija i Hrvatska su sve zabrinutije zbog toga što bi mogle postati ”slijepa ulica“ ili mjesto na kojem će tisuće izbjeglica zapeti prilično dugo.

Molit ćemo se da sve europske zemlje shvate da u prihvaćanju sirijskih izbjeglica moraju igrati određenu ulogu. I SAD, Kanada, Australija i Novi Zeland bi morale biti velikodušne. Europska unija bi morala imati jasan plan odgovora na ovu krizu i ravnomjerno podijeliti teret. Ni jedna država ne bi smjela postupiti arogantno i odlučiti da izbjeglice nisu njen problem.

Te stotine tisuća izbjeglica su stvarni ljudi, stvarne žene i muškarci i njihova djeca – mi ih moramo prigrliti, posebno ako se nazivamo sljedbenicima Isusa.

Što se nas – inicijative ROM i EUS Srbija – tiče, mi namjeravamo nastaviti pomagati izbjeglicama na putu ka sigurnosti. Želimo biti u društvu s Isusom dok ih svakodnevno susreće na njihovu putu.

Prilagođeni prijevod s engleskog https://sojo.net/articles/meeting-jesus-refugee-trail

Tekst na hrvatskom prvi puta objavljen 5. listopada 2015,  http://www.autograf.hr/izbjeglice-nisu-teroristi/