Ne krivimo izbjeglice

Dok se s pravom zgražavamo nad zlodjelima skupine terorista koji su prije nekoliko dana u Parizu pobili 129 nedužnih ljudi, valja nam biti pažljiv da u priču o ovom gnjusnom zločinu ne uvlačimo izbjeglice.

Od trenutka kada su počela pristizati prva izvješća iz Francuske, čak i kada su pojedinosti tragedije bile još uvijek nepoznate, medijske i političke sveznalice odmah su požurile da za pokolj u Parizu osude izbjeglice iz Sirije.

Prije dva mjeseca proveo sam neko vrijeme pomažući izbjeglicama nedaleko hrvatske granice u Srbiji. Bio sam dio humanitarne ekipe koja je pomogla da gotovo 100 izbjeglih i iznemoglih žena i djece prođu zadnja dva kilometra do granice. Oko 2000 izbjeglica poslužili smo hranom, vodom, odjećom i obućom.

Dobro se sjećam dirljivih priča nekih koji nisu tajili zašto su napustili Siriju ili Irak. Neki su se bojali za svoje živote ili živote članova svojih obitelji i djece. Brojni muškarci su otišli jer nisu htjeli postati strojevi za ubijanje. Ostavili su svoje zemlje, jer bi njihov ostanak značio gotovo sigurnu smrt.

Sjećam se mladih ljudi koji su hodali prašnjavim poljskim putem kroz kukuruzna polja na hrvatsko-srpskoj granici. Neki su napredovali uz pomoć štaka, a neki u invalidskim kolicima. Mnogi među izbjeglicama bili su mladi očevi i majke s djecom. Često su s osmijehom na licu i rukama usmjerenim prema naprijed uzvikivali: “Hvala! Hvala! Sloboda! Sloboda!”

Sjećam se ponekog zagrljaja i rukovanja i brojnih drugih gesta zahvalnosti kojima su pokazivali svoju zahvalnost zbog ljubaznosti koju su doživjeli u susretu s volonterima.

Teško mi je povjerovati da su demonski likovi koji su hladnokrvno pobili 129 ljudi u Parizu bili ti isti ljudi koji su samo nekoliko tjedana ranije pješačili brdima, šumama i kukuruzištima Makedonije, Srbije i Hrvatske. Pa čak da je istina da je poneki zločinac zlorabio izbjeglički koridor, to nam ne daje zapravo da krivimo stotine tisuća nedužnih izbjeglica i imigranata za krvoproliće u Parizu.

To bi bilo isto kao kad bismo željeli optužiti tisuće gledatelja nogometne utakmice između Francuske i Njemačke, koja je također bila metom napada terorista u Parizu prošlog petka, da su surađivali sa zločincima samo zato što su se dva ili tri zločinca htjela sakriti u gomili nogometnih navijača kako bi postigli što krvaviji zločinački učinak.

Isto tako nećemo optužiti tisuće posjetitelja neke velike robne kuće da su kradljivci samo zato što su se među njih uvukla dva ili tri kriminalca kako bi skriveni u gomili lakše opljačkali dio robne kuće..

Svaki pokušaj da se sirijske i druge izbjeglice učini žrtvenim janjcima masakra bio bi jednostavno sramotan.

Ipak, upravo se to ovih dana događa u Europi i Americi.

Čak i prije nego što su nam medijske poglavice rekle da su jedan ili dvojica terorista možda ušli u Francusku zlorabeći izbjeglički koridor, medijsku dreku je pokupila nekolicina čelnika europskih zemalja, koji su odmah počeli tražiti nove izgovore za podizanje novih ograda na graničnim prijelazima i uvođenje strožih zakona o odnosu spram izbjeglica.

U Sjedinjenim Američkim Državama neki predsjednički kandidati sada skupljaju nove političke bodove izoštrenom retorikom protiv izbjeglica. Čak je i 26 guvernera ustalo protiv prihvaćanja izbjeglica, a kulminaciju kriminalizacije izbjeglica prepoznali smo jučer u ishitrenoj odluci Predstavničkog doma Kongresa SAD-a kojom je blokiran program prihvata 10.000 sirijskih izbjeglica.

U isto vrijeme na društvenim mrežama kao što su Facebook i Twitter tisuće sveznalica oslovljava izbjeglice, i muslimane općenito, svakovrsnim pogrdnim nazivima. Neki od komentatora na teme o izbjeglicama, koje sam objavio na svojoj Facebook stranici, po svaku mi cijenu žele otvoriti oči za “istinu” da “izbjeglice i teroristi nisu toliko različiti”.

Sloboda izražavanja – u ovom slučaju straha, sumnje, nepovjerenja i paranoje – može se podnijeti na stranicama društvenih medija. Ali posve je neodgovorno, opasno i nemoralno kad vodeći mediji siju sjeme sumnje o stotinama tisuća izbjeglica – tih obitelji s djecom, od kojih mnogi bježe od istih ljudi koji su terorizirali Pariz, Bagdad i Bejrut prošli tjedan.

Sasvim je moguće da je stvaranje slike da su neki od pariških terorista ušli u Francusku skriveni među izbjeglicama bio jedan od ciljeva organizatora napada. Naime, itekako je sumnjiva priča o tome kako se pokraj jednog do kraja raznesenog zločinca pojavila netaknuta putovnica iz Sirije. Kakav bi to bio uspjeh za mozgove masakra kad bi uspjeli uvjeriti Europu, SAD i svijet da su za napade krive izbjeglice!

Kako bi zločince usrećilo kad bi im pošlo za rukom da nas navedu da još snažnije mrzimo muslimane te da im se još više osvećujemo! Ili, kad bi uspjeli da nas terorističkim provokacijama nagovore da se međusobno ogradimo žičanim ogradama i zidovima, da nam zemlje izgledaju poput životinjskih kaveza u zoološkim vrtovima Europe, pa da sa strahom izlazimo iz svojih kuća! Kako bi se zločinci veselili da nas uspiju još više zbuniti, posvađati ili nas navesti da još više paničarimo i da još više sumnjamo jedni u druge!

Još su drevni Rimljani znali da vladaju oni koji znaju kako zavaditi ljude i narode.

Kao kršćanin kažem: Isusovi sljedbenici bi trebali drukčije razmišljati.

Pridružiti se onima koji pozivaju na kriminalizaciju izbjeglica i imigranata, ili onima koji vjeruju da izbjeglice treba dočekati oružjem, ili onima koji nestrpljivo čekaju priliku da zapale izbjegličke kampove, ili onima koji velikodušno kite izbjeglice pogrdnim nazivima, ili onima koji navijaju da se podignu visoke ograde na granicama država ili onima koji su protiv izbjeglica – značilo bi da smo već poraženi, zvali se mi kršćani tisuću puta.

Pridruživanjem tim glasovima negiramo Gospodina koji nas je pozvao da ljubimo svoje bližnje i one iz daleka bez obzira na to tko oni jesu.

To bi također značilo da smo neinformirani o samoj biti kršćanstva: da nas Isus Krist poziva da, upravo onako kako je on nas prigrlio dajući nam sebe kroz svoju smrt na križu, savladamo vlastitu sebičnost time što ćemo i mi prigrliti druge članove ljudske zajednice, uključujući izbjeglice, zagrljajem sućuti i prihvaćanja. Jer kad je riječ o govoru evanđelja, to je jedini legitiman način na koji možemo pridobiti umove i srca onih koji su različiti od nas.

Ako to učinimo, postat ćemo zreliji u procjeni tko su zločinci koji moraju biti zaustavljeni, a tko su žrtve koje trebaju našu sućut i pomoć.

Prilagođeni prijevod teksta sa engleskog https://sojo.net/articles/i-ve-worked-syrian-refugee-trail-europe-here-s-what-we-re-getting-wrong

Prvi puta objeavljeno na hrvatskom 21. studenog 2015, http://www.autograf.hr/ne-krivimo-izbjeglice/

Bog nema ništa s tim

Bilo da neko odobrava ili ne izdavačku filozofiju Charli Hebdo-a, francuskog satiričnog magazina, ni jedna osoba zdravog razuma nikada ne bi mogla da opravda teroristički čin koji se dogodio u sredu 7. januara u Parizu. Magazin se u prošlosti rugao i Isusu i hrišćanstvu, isto, ako ne i više. Da je neko napao urednike i karikaturiste da bi osvetio Isusa, ovo bi bio podjednako odvratan i drzak zločin, kao i onaj koji se desio u sred bela dana u glavnom gradu Francuske.

Krajnje je demonski i bolesno kada grupa fanatika vođena ideologijom, opsednuta idejom da su mučenici koji šire stvar Božju, oduzme živote ljudi. Kakav bi to Bog uvrstio hladnokrvne ubice i indoktrinirane ljude ispunjene mržnjom kao svoje egzekutore? Sigurno ne Bog koji je, kako Kuran tvrdi, „najmilostiviji“.

Ipak, nisam tako siguran da je islam to što je je pretvorilo mlade ljude koji su ubili dvanaest osoba u Parizu u mašine za ubijanje. Poznajem veliki broj muslimana koji su podjednako užasnuti zločinima u Parizu, ili zločinima koji se svakoga dana čine i nad hrišćanima i nad muslimanima na teritoriji Sirije i Iraka. Niko od mojih prijatelja muslimana nije radikalizovan islamom. Neki od njih su doktori medicine, muzičari, novinari, političari, drugi su umetnici i aktivisti – svi su oni u mnogočemu slični nama hrišćanima. Ne oklevam da ih nazovem projateljima, braćom i sestrama.

Podjednako sam obazriv da ne zaključim, kao mnogi ovih dana, da su ubilačka dela počinjena u Parizu ove nedelje, konzistentna sa učenjima islama, jer bi se isto nekritičko zaključivanje moglo primeniti na različite psihopate i krstaše desnice, bolesno željne da upotrebe svoje oružje ne bi li odbranili Hrista, i u sukobu koji oni vide kao kao apokaliptičku borbu protiv Antihrista. Ima dovoljno toga i u Starom Zavetu što različiti obmanuti fanatici mogu da upotrebe kao opravdanje za svoja zlodela. Treba li da krivimo Bibliju ili hrišćansku veru za njihovu radikalizaciju?

Nije bez razloga Isus upozorio „doći će vreme kad će svaki koji vas ubije misliti da Bogu službu čini“ (Jovan 16:2). Istorija nosi teške i sramne podsetnike da su tokom vekova mnogi koristila oba, i hrišćanstvo i islam, da ubijaju „u ime Božje“. Zbog toga mi se sloši svaki put kada čujem da neke hrišćanske vođe koriste izraz «crusade», pojam nastao u krstaškim ratovima, kada pričaju o svojim evangelizacijskim pothvatima. To u mom umu trenutno stvara mentalnu sliku nekoga ko pretvara Isusov krst u mač natopljen krvlju.

Pre neki dan sam gledao „Otkrovenje: Poslednji dani“, živopisnu filmsku interpretaciju poslednjih dana, prikazivanu na History Chanel-u. Iako je dvodelna mini serija fikcija, u njoj je prikazana široko prihvaćena verzija poslednjih dana u koju danas veruju mnogi hrišćani. Film prikazuje uzdizanje hrišćanskog pokreta otpora, predvođenog proročkom figurom koja se bori protiv Zveri Otkrovenja sa Biblijom u jednoj, a mašinkom u drugoj ruci, na taj način pripomažući povratak Isusa. Nažalost, takvi i slični verski koncepti idu ruku pod ruku sa apokaliptičkim konceptima koji su vodilja mnogim terorističkim aktivnostima širom Sirije i Iraka, a vrlo moguće i teroristima koji su ubili preko 12 ljudi u Parizu protekle nedelje. Ideja da „Božji verni“ predstavljaju neku vrstu Božje jedinice za specijalne namere, predodređene da pripomogne dolazak Božjeg carstva, neguju mnogi fanatici koji ne nelegitimne načine proklamuju svoju lojalnost i islamu i hrišćanstvu.

Takođe, uzdržavam se da nazovem aktuelno terorističko ludilo „islamstičkim teororizmom“, baš kao što nikada ne bih nazvao različite hrišćanske samoroganizovane vojske ili tzv. Lord’s resistance army, aktivnu u srcu afričkog kontinenta – hrišćanskim. Obe pojave obeščašćuju religiju kojoj takvi militantni sledbenici tvrde da pripadaju, dok njihova dela pokazuju da su u pitanju divljaci i kriminalci. Oni sigurno nisu niti mučenici, niti sveci.

Pokušavam da kažem ovo. Hrišćani nisu teroristi samo zato što neke terorističke grupe vole sebe da nazivaju hrišćanskim. Isto tako, muslimani ne bi trebalo da budu profilisani, stereotipirani i tretirani sa sumnjom da su potencijalni teroristi, samo zato što neki kriminalci tvrde da su muslimani. Ne želim da moji prijatelji muslimani, koji su svi dobri građani, fini i topli ljudi, budu pomešani sa bilo kojom krvožednom grupom koja je ime njihove religije.

Dok završavam ova razmišljanja, teroristička drama u Francuskoj se pretvorila u noćnu moru Parižana; prijavljeno je još više mrtvih i ranjenih, izgleda da je više terorista uključeno, razvijaju se nove situacije. Moj osećaj je da je uključeno mnogo toga više u planiranje i izvršavanje aktuelnih terorističkih događaja u Parizu, od tek proste namere da se napadne sloboda govora i da se ubiju karikaturisti.

Uopšte ne sumnjam da će ova situacija biti iskorišćena od strane nekih da radikalizuju međusobno nepoverenje između vera i ljudi. Ljudi dobre volje, i posebno Isusovi sledbenici, treba jos više da se potrude u nameri da budu ambasadori mira i dobre volje između ljudi različitih religija, rasa i etničkih identiteta. Jer, izgleda, još uvek nismo videli kraj ovoga što se desilo u Parizu. Nažalost, oni koji planiraju ratove i konflikte u svetu rade sa više strana, i mi, obični ljudi, najčešće vidimo samo mali deo cele slike.

Hajde da počnemo od molitvi za one koji su izgubili članove porodice u Parizu u poslednjih nekoliko dana.

Prevod za potrebe portala Ustani: Zorka Vukovic

Originalni tekst na engleskom