Izbjeglice nisu teroristi

Foto: Izbjeglice prilaze hrvatskoj granici u Srbiji između Šida i Tovarnika

Od trenutka kad se naš međunarodni tim RCRR (ROM – Renewing our minds – Community Refugee Response) u Srbiji premjestio na granicu Hrvatske i Mađarske bili smo izloženi napadima kršćana koji nisu odobravali našu akciju. Upozoravali su nas da smo ”naivni i zavedeni“. Neki su čak govorili da ”pomažemo teroristima i trgovcima ljudima“.

Po njihovom je mišljenju taj val tisuća izbjeglica iz Sirije, Iraka, Afganistana i ostalih, među kojima ima i Kurda, pa i brojnih kršćana, val koji se kreće prema Europi, rezultat zlokobne zavjere da se ”islamom pokori Europa“. Često su kao potvrdu koristili stihove iz Biblije i upitnu hermeneutiku.

Naš tim, zajedništvo inicijative Renewing Our Minds (ROM) i EUS Srbija (Evanđeosko udruženje studenata) se ne može složiti sa zabrinutošću vjernika koji sadašnju krizu izbjeglica vide kao ozbiljnu prijetnju ”europskoj kršćanskoj kulturi i identitetu“.

Naša akcija ROM Community Refugee Response uključuje grupu ljudi sljedbenika Isusa, uglavnom mlade lidere iz Srbije, Rumunjske, Hrvatske, Izraela i Palestine, Bosne i Hercegovine, Albanije, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a. Mi smo stava da je ovo trenutak Europe u kojem treba pokazati Isusovu ljubav prema ljudima u nevolji, jer je ovo s čim se Europa suočava najveći izazov još od Drugog svjetskog rata.

Želimo pokazati ljubav, suosjećanje i sućut. Isusov poziv nama je jasan: ”Što god ste učinili najslabijem od moje braće i sestara, učinili ste meni“ (Matej 25:40).

Srca su nam zaigrala i zbog riječi u Starom zavjetu: ”Stranca koji boravi kod tebe smatrat ćeš domaćim i voljeti ga kao sebe sama“ (Levitski zakonik 19:34).

Trag sadašnjih izbjeglica ide od Turske, Grčke, Makedonije, Srbije, Hrvatske, Mađarske, Slovenije, Austrije do Njemačke. Srbija je podnijela težak teret kao glavna tranzitna zemlja za te izbjeglice. Prije nekoliko tjedana joj se pridružila Hrvatska u nošenju tog tereta nakon što je Mađarska odlučila zatvoriti granicu sa Srbijom i val izbjeglica usmjeriti na Hrvatsku. Računa se da je dosad ovamo ušlo njih više od 115.000.

ROM i EUS ekipa u susretu s izbjeglicama

Dobra je vijest da su i u Srbiji i u Hrvatskoj razne kršćanske udruge i organizacije, uključujući i brojne samoorganizirane grupe vjernika, nastavile djelovati kao prvi odgovor koji je izbjeglicama put učinio podnošljivijim. Među njima ima baptista, pentekostalaca, reformiranih kršćana, adventista, luterana i raznih drugih protestantskih i evangelističkih grupa, pravoslavaca i katolika, kao i muslimana i ostalih. Na terenu, na cestama i u kampovima se sreću i neke poznate humanitarne agencije, uključujući Samaritan’s Purse, World Vision i ADRA-u (Adventis Development and Relief Agency).

Te izbjeglice nisu teroristi. Oni su mladi ljudi, odvažni muškarci i žene, obitelji s djecom i sasvim malim bebama – mnogi su od njih svoju zemlju napustili jer nisu željeli umrijeti, biti silovani ili oteti kao mnogi članovi njihovih obitelji ili njihovi prijatelji.

Jedan od izbjeglica je rekao: ”Ne bojiš se samo jedne strane. Postoji nekoliko militantnih grupa koje su podjednako zle. Ako si muško, žele da se s njima boriš. Inače si mrtav. Ako te danas ne ubije jedna grupa, sutra će stići druga. A ako i tu preživiš, uvijek stiže neka nova koja će te goniti.”

Drugi je rekao: ”Ljudi nas ne bi trebali osuđivati jer imamo smartfone. Ja se nemam čemu vratiti u Siriji. Mi smo ovdje jer nemamo drugog izlaza.”

Mnoge izbjeglice su dobro obrazovane, govore tečan engleski, pa s njima nije bilo teško komunicirati. Neki su govorili o iskustvu hodanja tjednima i mjesecima otkad su napustili Siriju. Noge ih bole, mnogi se kreću uz pomoć štaka ili su u kolicima. Najpotresnije je vidjeti malu djecu koja na žarkoj žegi hodaju uz svoje roditelje prašnjavom cestom kroz kukuruzište koje vodi u Hrvatsku.

U dva smo dana sa svoja četiri auta prebacili gotovo 100 djece, majki i ljudi koji su teško pješačili posljednjim kilometrima do hrvatske granice, često i dalje kad bi nam dopustila hrvatska granična policija. Svatko od nas je doživio trenutak kad nije mogao sakriti suze.

Dok smo dijeli hranu, vodu i obuću za najmanje 2000 izbjeglica u tri dana i dok smo ih grlili čuli smo na razne načine: ”Naši su nas zaboravili, ali nas vi kršćani volite”.

U takvim smo dragocjenim trenucima tim gladnim i umornim izbjeglicama na njihovu putu prema sigurnosti nudili ”djelić Isusa“.

Dotok izbjeglica ne pokazuje nikakve znakove usporavanja najavljenim dolaskom zimskih mjeseci. Dok mnoge europske zemlje raspravljaju koliko će (i hoće li uopće) izbjeglica primiti, Srbija i Hrvatska su sve zabrinutije zbog toga što bi mogle postati ”slijepa ulica“ ili mjesto na kojem će tisuće izbjeglica zapeti prilično dugo.

Molit ćemo se da sve europske zemlje shvate da u prihvaćanju sirijskih izbjeglica moraju igrati određenu ulogu. I SAD, Kanada, Australija i Novi Zeland bi morale biti velikodušne. Europska unija bi morala imati jasan plan odgovora na ovu krizu i ravnomjerno podijeliti teret. Ni jedna država ne bi smjela postupiti arogantno i odlučiti da izbjeglice nisu njen problem.

Te stotine tisuća izbjeglica su stvarni ljudi, stvarne žene i muškarci i njihova djeca – mi ih moramo prigrliti, posebno ako se nazivamo sljedbenicima Isusa.

Što se nas – inicijative ROM i EUS Srbija – tiče, mi namjeravamo nastaviti pomagati izbjeglicama na putu ka sigurnosti. Želimo biti u društvu s Isusom dok ih svakodnevno susreće na njihovu putu.

Prilagođeni prijevod s engleskog https://sojo.net/articles/meeting-jesus-refugee-trail

Tekst na hrvatskom prvi puta objavljen 5. listopada 2015,  http://www.autograf.hr/izbjeglice-nisu-teroristi/

S izbjeglicama na hrvatskoj i mađarskoj granici

Prije nekoliko dana vratio sam se iz Srbije gdje sam s ekipom inicijative ROM – Renewing Our Minds (Obnova uma), u suradnji sa Evanđeoskim udruženjem studenata (EUS), sudjelovao u trodnevnoj akciji pružanja humanitarne pomoći izbjeglicama na njihovom putu prema Mađarskoj i Hrvatskoj. Priloženi album donosi izbor fotografija s mađarske granice kod Horgoša i hrvatske granice između Šida I Tovarnika. Poslušajte također i radijski intervju kojeg je objavio SBS Radio u Australiji.

Također pogledajte priloženi video prilog:

Oteto zaboravu

Iako sam ovaj tekst napisao prije sedamnaest godina (a možda i nešto ranije) ponovno ga objavljujem nakon višegodišnje pauze. Mislim da ne bi bilo u redu da opisan događaj padne u zaborav, iako se dogodio prije skoro sedamdeset godina.

Iz gotovo zaboravljene 1947. godine izvire zaboravu prepušten sudski proces sedmorici Adventističkih pastora koji su u Zagrebu, u svibnju 1947. godine, u namještenom sudskom procesu bili lažno optuženi da su za vrijeme “narodne revolucije surađivali s ustaškim neprijateljem” .

Riječ je o pastorima – Mirku Golubiću, Siegfriedu Vitomiru Ludeviku, Stjepanu Manestru, Pavlu Brechelmacheru, Milanu Šarčanskom, Đorđu Kaleziću i Hinku Rethu. Oni su od 1941. do 1945. godine rukovodili radom Adventističke crkve na području tadašnje Nezavisne države Hrvatske (NDH), koja je uredbom tadašnjih vlasti i voljom utjecajnih dušebrižničkih krugova s Kaptola od 1942. godine pa do kraja rata morala djelovati u ilegali, odnosno samo pod okriljem humanitarnih djelatnosti. Tijekom toga razdoblja glavna dvorana njihovog središnjeg crkvenog objekta u Zagrebu, u Prilazu Gjure Deželića, bila je preobražena u prihvatni centar za izbjeglice, dok su vjernici crkve razbijeni u manjim skupinama bili prisiljeni tajno organizirati redovita bogoslužja u obiteljskim domovima vjernika.

Između 1991. i 1994. godine nekoliko sam puta razgovarao s dr. Mirkom Golubićem, jednim od osuđenih 1947. godine, o okolnostima koje su prethodile ovom suđenju. Prema njegovim riječima tijekom prve ratne godine adventisti nisu imali poteškoća od strane vlasti NDH. Naveo je kako je Crkva u to vrijeme na Pantovčaku imala svoju školu i živahnu izdavačku djelatnost, koja je već tada tiskala glasilo “Život i zdravlje”.

Međutim, krajem 1942. godine, ustaške vlasti zabranjuju javno djelovanje adventista, te pokušavaju zaplijeniti njihovu nakladu, koju je cenzura tadašnjeg “Promidžbenog ureda” proglasila nepoćudnom. “Koncem 1942. država izdaje zabranu rada naše škole i Crkva više ne može djelovati kao vjerska zajednica”, objašnjava dr. Golubić koji je u to ratno vrijeme obnašao dužnost ravnatelja Adventističke škole na Pantovčaku u Zagrebu, i nakladničkog urednika Crkve.

“Tada su nam iz vjerskih krugova bliskih režimu često podmetali da smo komunisti, a kružila je također i nekakva okružnica koja je tvrdila da su adventisti štetni po NDH, te pozivala na najstrožiji postupak protiv adventista. Sve je ovo pridodalo nepovjerenju vlasti spram nas, i mi da bismo zaštitili sigurnost naših vjernika odlučili smo posjetiti poglavnika Paveliću. Željeli smo mu prikazati našu crkvu kao nepolitičnu, humanu, i miroljubivu vjersku zajednicu koja nikoga ne ugrožava. Željeli smo suzbiti zlonamjerene glasine o nama”, objasnio je dr. Golubić.

Partizani ulaze u Zagreb 8. svibnja 1945. godine.
Foto: Pavao Kukolja

Međutim, nastupanjem komunističke vlasti u svibnju 1945. godine očito je ovaj izolirani posjet skupine predstavnika Adventističke crkve u Hrvatskoj postao smrtnim grijehom ove vjerske zajednice. U to vrijeme nova vlast FNRJ-a (Federativna Narodna Republika Jugoslavija) bila je po karakteru i ponašanju vrlo slična boljševičkoj vlasiti Sovjetskog saveza. Tijekom poratnih godina i jedni i drugi nisu štedjeli truda niti nedostajali kreativnosti u načinima progonjena svojih “klasnih i ideoloskih neprijatelja”. A vjerske zajednice i njihovi vođe bila su česta i omiljena meta.

I tako je u proljeće 1947. godine “Okružni narodni sud grada Zagreba”, nakon tri mjeseca saslušavanja, prijetnji, utamničenja, te završne riječi zastupnika javnog tužioca Franje Štoka, osudio kao prvorazredne “neprijatelje naroda”  i zagovornike “imperijalističkih inetresa” dušebrižnike i vođe Adventističke crkve u tadašnjoj Hrvatskoj na višegodišnje vremenske kazne uz težak tjelesni rad. 

Zagrebački dnevnici Vjesnik i Hrvatski narod, tiskani  2. svibnja 1947. godine pružaju ružnu sliku epiloga namještenog procesa održanog prema pravilima tadašnjeg ideološki nabijenog pravosudnog sustava, a čija je zadaća očito bila osuditi po svaku cijenu. Boljševičkom retorikom dnevnici prenose iz sudnice navode optužnice, tvrdeći da su se optuženi  “rukovodioci adventističke sekte odmah nakon okupacije naše zemlje stavili u službu okupatora,… te su neposredno ili posredno učestvovali u donošenju zaključaka o načinu suradnje s ustaškim vlastima na vojničkom i političkom polju.”

Optužnica je također teretila pastore da je “ova sekta bila agentura stranih imperijalista i da je vjera služila samo kao krinka reakcionarnom rukovodstvu ove sekte za njihov plaćenički protunarodni rad.” Ona je, nadalje navodi optužnica, “stupila u usku suradnju s okupatorima” prema “sugestiji i direktivi istaknutog hitlerovca Hansa Struwea, sekretara za misije Južno-evropske divizije”, te “talijanskog fašiste Luigia Beera”, tadašnjeg tajnika Adventističke crkve u Italiji. Krivica optuženih bila je u tome što su “vodili lažnu propagandu o skoroj promjeni državnog poretka u FNRJ-u i o ponovnom izbijanju rata”. Nadalje, njihov se grijeh očitovao i u tome što su “nastojali odvratiti narodne mase od suradnje s organizacijama Narodne fronte, Narodne omladine i narodne vlasti, i od sudjelovanja u obnovi i izgradnji zemlje, da bi na taj način ometali i osujećivali plan industrijalizacije i elektrifikacije”.

Teško inkriminirajuće riječi optužnice, očito osmišljene da javnost uvjeri u opravdanu neumoljivost “narodnog”suda, dovele su do sljedećih presuda: Stjepan Manestar bio je osuđen “na sedam godina lišenja slobode s prisilnim radom, pet godina gubitka političkih i građanskih prava i na konfiskaciju imovine”. Siegfried Vitomir Ludevik i Mirko Golubic bili su osuđeni svaki na “pet godina lišenja slobode s prisilnim radom i na tri godine gubitka političkih i građanskih prava”; Pavao Brechelmacher “na dvije godine lišenja slobode s prisilnim radom i na dvije godine gubitka političkih i građanskih prava”; Milan Šarčanski i Hinko Reth svaki na “jednu godinu lišenja slobode s prisilnim radom i na jednu godinu gubitka političkih i građanskih prava”, i Đorđe Kalezić na “tri godine lišenja slobode s prisilnim radom i tri godine gubitka političkih i građanskih prava.”

Kako ratne, tako su i poratne godine nakon Drugog svjetskog rata bile razdoblje velikih kušnji za Adventističku crkvu. Blanka Mihaljević, u to vrijeme glavna tajnica predsjedničkog ureda tadašnje Zapadne crkvene oblasti sa sjedištem u Zagrebu, još se uvijek dobro sjeća  21. siječnja 1947. godine, dana uhićenja sedmorice pastora. Na vrata crkvenog sjedišta u Prilazu Đure Deželića iznenada je nahrupila skupina pripadnika Ozne s naredbom: “U ime naroda uhapšeni ste!” 

Režim koji je u svom utopijskom zanosu 1947. godine još uvijek vjerovao da će montiranim procesima vjerskim dužnosnicima podčiniti njihove zajednice svojim ateističkim i partijskim stremljenjima - kad se u redove novokrštenika po službenoj dužnosti redovito progurao i poneki djelatnik režima; kad su redovitim postale iznenadne uhidbene i premetačinske “posjete” crkevnim uredima i prostorijama; kad se uklanjanjem “nepodobnih” pastora i crkvenih vođa željelo nametnuti “podobno” čelništvo – takav je režim izmišljenim i grotesknim optužbama u zatvorske čelije i na prisilno višegodišnje sužnjevanje poslao dušebrižnike kojima su bilo kakve političke igre bile strane; jer niti su oni bili komunisti za vrijeme NDH-a, a niti fašisti za  “narodne demokracije”, već skrušeni kršćani predani življenju svoje vjere kako su najbolje znali,  te opstanku svoje progonjene crkve od oba po nju pogibeljna režima.

Teško je vjerovati da će danas netko potražiti rehabilitacijski postupak sedmorice adventističkih pastora nedužno osuđenih nakon Drugog svjetskog rata? Odlaskom i posljednjih među osuđenima nestaje i mogućnost njihovog osobnog potraživanja bilo kakve zadovoljštine.  Također teško je povjerovati da će Adventistička crkva u Hrvatskoj, vođena duhom praštanja i biblijskim naputkom da će “oni koji žele pobožno živjeti biti progonjeni”, podizati prašinu oko nepravde počinjene prije skoro sedmadeset godina. Ipak, barem na ovaj način, dok sjećanja još uvijek postoje, valja nam stradanje sedmorice nedužno osuđenih pastora oteti zaboravu.  Zlu ne trebalo, da se opet netko sličnoga ne sjeti, i to u ime naroda.

Malbourne, Australia, 15. veljače 1999.

Gorski Kotar može biti ponosan

Prije četiri godine, uoči 88. rođendana,  tiho je preminuo Franjo Starčević, samoprijegorni goranski heroj mirotvorstva, koji je tijekom ratnih devedesetih neumorno radio na približavanju hrvatskih i srpskih sela i obitelji u Gorskom kotaru.

Franjo Starčević pripada skupini heroja, uvijek u manjini, čija imena i čiji rad rijetko pristižu na naslovnice vodećih glasila, iako to zaslužuju daleko više od onih čije životno djelo obilježavaju pobjede na ratištima i biralištima.

U vrijeme kada je u Hrvatskoj mirotvorstvo bilo nepoželjno, čak po život opasan poziv, Franjo se odano predao pozivu zbližavanja goranskih Hrvata i Srba. Nije dovoljno poznato da je tijekom ratnih devedesetih, od svih regija u Hrvatskoj nasljenih Srbima i Hrvatima, jedino Gorski kotar bio pošteđen ratnih sukoba i nasilja.

To se nije dogodlio slučajno. Niti se to dogodilo zahvaljujući službenoj politici Hrvatske u to vrijeme. Da je tijekom svih tih ratnih godina Gorski kotar jedini ustrajao kao oaza mira u Hrvatskoj ponajprije možemo zahvaliti samoprijegornosti i upornosti Franje Stračevića i utjecaju skupine Gorana (među inima Josipa Horvata i Nade Glad) koji nisu dozvolili da ih vodi diktat vremena nabijen strahom, predrasudama, podjelama i nacionalnom mržnjom, te su svoje živote posvetili stvaranju ozračja mira, povjerenja i smirivanja strasti u međusobnim odnosima Hrvata i Srba Gorskog kotara.

Zahvaljujući mirotvorstvu grad Mrkopalj, dom Franje Starčevića danas je upisan u kartu svjetskog mirotvorstva. U službi veleposlanika mira pješačeći Franjo je iz Mrkoplja obilazio srpska sela, a učinak njegove upornosti i odvažnosti bio je uklanjanje mentalnih i inih barikada koje su djelile srpska od hrvatskih sela u Gorskom kotaru. Uskoro, još za ratnih godina, njegovim upornim radom u Mrkoplju je ponikla, i danas u svijetu poznata, Škola mira – snažan svjetionik mira iz vremena kada je bilo opasno graditi mir.

Upravo zbog toga što Franjo Starčević pripada onoj velikoj manjini pojedinaca koji sebi ne mogu dozvoliti da ih nosi bujica većine, ostavština njegova života od presudnog je značaja za sve one koji žele Hrvatsku graditi na vrijednostima pravednosti i mira poniklih na zdravim i plemenitim međuljudskim odnosima. Jer istinski iskoraci prema boljem i ljepšem svijetu događaju se zahvaljujući svijesti manjine kojoj pripada Franjo Starčević, a ne većini koju vode generali, ratnici i krvlju natopljene revolucije.

Ako u malenoj Hrvatskoj želimo prepoznati velikane, koji su svojim životom nasljeđivali Isusov primjer ljubavi spram bližnjih, a koji ponajprije uključuju one kojima se nameće stigma naših neprijatelja, onda takva heroja imamo u samozatajnom Franji Starčeviću. Zbog toga Gorski kotar može biti ponosan da je tijekom ratnih devedesetih uspio u onome u čemu nije uspjela niti jedna druga regija u Hrvatskoj od Slavonije do Dalmacije.

Danas, u vrijeme kada je svijet udaljen tek korak od mogućih zastrašujućih sukoba globalnih dosega, i kada mnogi neumorno rade na tome kako bi vratili svijest Hrvatske u emotivno stanje uzavrelih devedesetih, ne smijemo zaboraviti ostavštinu Franje Starčevića.

 Prvi puta objevljeno u svibnju 2011: Facebook, STEP

Curriculum Vitae – Marko Strižić

Snimljeno 2001. godine: Malo tko u Hrvatskoj poznaje Marka Strižića (1982 – 2012), poznatog australskog umjetnika umjetničke fotografije hrvatskog podrijetla, koji je proživio pola stoljeća u Malbourneu u Australiji  stvarajući i izlažući u brojnim galerijama u javnim prostorima. Za potrebe lokalnog TV kanala u Melbourneu moj brat Mladen Kukolja i ja, u proljeće 2001. godine, snimili smo i prepremili priloženi TV intervju s Markom Strižićem i njegovom suprugom Sue. Nažalost tek sam ovih dana saznao da nas je Marko Strižić napustio prije tri godine. Ovaj TV intervju želim podijeliti s prijateljima u želji da pripomogne da nam život i umjetnički rad Marka Strižića ostane još dugo u ugodnom i radosnom sjećanju.

Video Archive 2001: Curriculum Vitae – Mark Strizic, TV documentary produced by Mladen Kukolja and Tihomir Kukolja in 2001, featuring Mark Strizic, a renowned Australian artist with the Croatian roots, pioneer and veteran of fine art photography in Australia. Since 1950 and until his death in 2012 Mark Strizic lived and worked near Melbourne, Victoria, Australia. Production: Mladen Kukolja and Tihomir Kukolja. Language: Croatian and English. Time: 18:51.

Umirući molili su se – Ya Rabbi Yasua

Videli ste sliku. Možda ste pogledali i video. Ili ste možda izbegli da obratite pažnju jer je prizor bio previše nasilan?

Evo slike. Grupa koptskih hrišćana iz Egipta, obučena u narandžastu zatvorsku odeću odvedena je ritaulno na pokolj negde na mediteranskoj obali Libije. Zatim su poređani i primorani da kleknu jedan pored drugog. Iza njih stoje, pozirajući arogantno i besramno, njihovi dželati sa spremnim noževima. U očekivanju skore smrti, žrtve se mole : „Ya Rabbi Yasua“ – „Moj Gospod Isus“. U sledećem trenutku, nevini ljudi su mrtvi, obezglavljeni. Njihov jedini zločin je što su bili „narod krsta“.

Slika je osmišljena da izazove i zastraši. Hladnokrvno je ubijen dvadeset jedan koptski hrišćanin. Poslata je jasna poruka i hrišćanima preko mora. Ta slika je toliko jeziva da se mnogi ne usuđuju da je pogledaju jer vas ostavlja potpuno bespomoćnim. Kada je vidite ili kada pogledate video, znate da nema šanse da Bog ima išta s tim i da je Hrist ponovo razapet obezglavljivanjem dvadeset i jednog nevinog čoveka od ruku zlih ljudi.

Ovaj prikaz zla ne može biti opravdan pozivanjem na grehe Krstaša. Nema ničeg na svetu što bi moglo da ga opravda.  Ukoliko se Božjom milošću ubice ne pokaju, a treba da se molimo za to, jednog dana će morati da stoje, drhteći, u prisustvu živog Boga i moraće da polože račun za svoja izopačena zlodela. Šta će reći pravednom Bogu kada ih bude pitao: „Šta ste vi, za ime sveta, mislili da radite? Ko je vas odredio da budete moji dželati?“ Isusovo proročanstvo se ispunjava pred našim očima:“ doći će vreme kad će svaki koji vas ubije misliti da Bogu službu čini.“ Jovan 16:2

Moramo da se zapitamo: gde je reakcija sveta na ovu neizrecivu grozotu? Gde su obećanja odlučnog delovanja? Gde su sada protesti miliona u svetskim prestonicama u ime solidarnosti sa porodicama žrtava? Gde je sada javno ohrabrivanje širom sveta upućeno Koptskoj crkvi? Gde su slogani koji tvrde „Mi smo Kopti“, kao pokazatelj da ćemo stati u ime slobode religije za sve, bilo da su hrišćani, Jevreji ili muslimani?

Ukoliko je napad na francuske karikaturiste koji su tokom godina uvredili sve i svakoga svojim neukusnim karikaturama, bio napad na slobodu govora, onda je ovaj užasni teroristički čin protiv koptskih hrišćana bio direktan napad na slobodu religije. Dvadeset i jedna nevin čovek, koji nikoga nije uvredio, bio je ubijen samo zato što su verovali drugačije od svojih ubica.

Podsetimo se da su sloboda religije i govora blisko povezane. Jedna podrazumeva drugu. Gde god slobode religije nema, oduzeta je i sloboda govora. Bez slobode verosipovesti, ne postoji ni poštovanje ljudskog dostojanstva. Zapravo, manjak slobode veroispovesti je uvek pokazatelj da trpe i ostala legitimna ljudska prava. A ISIS i njeni saveznici poslednjih meseci  iznova i slikovito pokazuju da preziru svaku slobodu, a slobodu veroispovesti najviše.

Nažalost, deluje da priznavanje slobode religije izlazi iz mode u današnjoj Evropi i SAD. Ako grafički prikazana okrutnost u video snimku koju su objavili članovi ISIS nije u stanju da šokira vlade i ljude u svetu, šta je potrebno da nas probudi iz letargije? Šta se dogodilo sa našim vrednostima ako teroristički napad na grupu karikaturista koji su se sistematski rugali svim pogledima na svet, trenutno može da digne na noge milione u činu prkosa protiv pretnji slobodnom govoru, a sa druge strane brutalan ritualni i slikovito osmišljeni krvavi napad na slobodu veroispovesti u stanju je da izazove bes samo nekolicine na drugoj strani sveta i da bude samo površno ispraćen od strane vodećih medija?

Nažalost, mnogi od nas se i dalje ponašaju kao da nam briga o progonjenima u nekoj dalekoj zemlji samo pričinjava neugodnost. Najradije bismo da ne budemo uznemiravani. Izgleda da je očuvanje našeg stila života ugađanja sebi, koji zovemo „našim vrednostima“, bitnije od patnji ljudi negde tamo.

Zadovoljavamo se kratkim, brzim i površnim komadićima „udarnih vesti“ koje će izazvati povremeni uzdah ili uzgrednu osudu, da bismo već sledećeg trenutka požurili našoj omiljenoj seriji ispunjenoj prikazima scena nasilja i porukama lažne pravde, prozivedenim od strane Holivuda i sličnih. Više smo zabrinuti šta će se dogoditi u sledećoj epizodi Mornaričkih istražitelja, Mesta zločina ili u Igrama gladi ili u bilo kojoj popularnoj seriji nego zbog miliona ljudi u drugoj zemlji? Sa više strasti pričamo o najnovijim fudbalskim rezultatima nego o potrebama ljudi čiji životi su sistematski dehumanizovani. U isto vreme, dok se mi dobro zabavljamo, naša braća i sestre širom sveta umiru svakog dana – obezglavljeni, spaljeni živi, razapinjani i ubijani na mnogo drugih načina.

Prevod s engleskog za portal Ustani: Zorka Vuković