Proročka riječ umornoj Hrvatskoj

Hrvatska je lijepa zemlja s neiskorištenim ili zlorabljenim potencijalom.

Izvučeno iz arhiva. Duhovno promišljanje uoči izbora u Hrvatskoj u studenome 2007. godine.

Kako pronaći izlaz iz krize – moralne, političke, nacionalne, vjerske, osobne?

Pitanje je nabijeno dvojbama drevnog proroka Ezekiela kojega je Bog jednom zgodom u viđenju odveo u dolinu prepunu suhih ljudskih kostiju, te ga potom iznenadio pitanjem: „Sine čovječji, mogu li ove kosti oživjeti?“ (Ezekiel 37,3)

Usred zamornog razdoblja, koje je ne po prvi puta pohodilo prorokov narod epidemijom sveopće duhovne i moralne apatije, Bog je u jednom trenutku na vrlo slikovit način protumačio stanje u svojem narodu: „Te kosti – to je sav dom Izraelov. Evo oni vele: 'Usahnuše nam kosti i propade nada, pogibosmo!'“ (Ezekiel 37,11)

Ovom vidjelačkom prispodobom Bog je ponajprije želio probuditi proroka iz njegove učmalosti i očaja te ga navesti da proročki promisli o tome kako krizu vlastitoga naroda preobraziti u novu paradigmu po kojoj će nasmrt umorno društvo ponovno oživjeti i ozdraviti. Božji ga je odgovor, naime, nukao na akciju: „Ovako govori Jahve Gospodin ovim kostima: Evo duh ću svoj udahnuti u vas i oživjet ćete – i znat ćete da sam ja Jahve.“ (Ezekiel 37,4.9)

Kako ovu starozavjetnu proročku prispodobu primijeniti u ovim našim vremenima bremenitim svime što sustavno izvlači životne sokove iz našeg društva: političkim spletkarenjem, poslovnom podmitljivošću, sporim praštanjem susjedima, predrasudama prema manjinama, povijesnim mitovima, upitnim zaslugama i pobjedama, i divljim kapitalizmom što ubija dignitet hrvatskog radnika? I tko su napose ti proroci naše bremenite svakidašnjice pozvani da umjesto zadaha smrti, snagom i odgovornošću svog poslanja, u sva oboljela i karcinogena čvorišta društva i njezine strukture počnu udisati dah novoga života?

Jezikom naše svakidašnjice, proroci naših dana svi su osviješteni građani koji riječju, utjecajem i ponašanjem žive i promiču vrijednosti dostojanstvenog života.

To su politički dušobrižnici i predstavnici naroda koji opću dobrobit naroda i dobrobit građana stavljaju ispred osobne dobiti, probitačnosti ili stranačkih interesa. To su pravnici, odvjetnici, suci, policijski djelatnici i ostali zaštitnici reda i sigurnosti koji zaštitu digniteta nedužnih, obespravljenih, osporavanih i svakojako ugroženih polažu ispred zaštite interesa elite i moćnika. To su potom odgajatelji koji nude više od ponude tek suhoparne teorije, te u naraštaje što dolaze udahnjuju plemenite vrijednosti i vrline rasterećene relikvija, spomenika i mitova prošlosti.

To su, potom svemoćnici medija kojima je istinita informacija svetija od žute publicističke senzacije. To su zdravstveni djelatnici u čijim je očima svaki život svet, pa i bolesnika koji skrb liječnika ne može podmazati dodatnom napojnicom. To su umjetnici čiji književni, pjesnički, glazbeni, slikovni i ini uradci ne odišu ponudom vlastitog duhovog, duševnog i moralnog mraka. Napose, to su vjerski dušobrižnici kojima je više stalo do iskrene, autentične i osobne duhovnosti što izgrađuje čovjeka negoli do plemenske i navijačke religioznosti.

Poziv na ovakvo proročko navještanje ne znači da proroci naših dana trebaju djelovati prijetvorno, zavaravajući sebe i druge nestvarnim obećanjima, očekivanjima i uhu zavodljivim pričama. To znači da su nam danas, možda više nego ikada prije, potrebni takvi proroci koji, nadahnuti ozbiljnošću vremena i naoružani osjećajem kolektivne odgovornosti, navještaju Hrvatskoj oduhovljene moralne vrijednosti, oslobođene bilo kakve zakulisne političke, stranačke, ideološke, čak religijske demagogije. Riječju, potrebni su nam proroci koji navještaju vrijednosti digniteta svakog muškarca, žene i djeteta u kojima prepoznajemo osobe oblikovane na sliku Božju, a ne prema etničkom, političkom, vjerskom, staleškom, imovinskom i inom obrascu.

Napose, ovi su proroci svjesni presudne Božje uloge u procesu uskrisavanja društva.

U navedenoj Biblijskoj vidjelačkoj prispodobi Bog nekoliko puta slikovito ponavlja Ezekielu da duhovno i moralno uskrsnuće društva ne dolazi samo po sebi, već je ono posljedica Božjeg djelovanja: „Kad to učinim znat ćete da sam ja Jahve!“ – poručuje Bog proroku. (Ezekiel 37,13)

Dakako da ovdje nije riječ o vrlo prepoznatljivoj pojavi ukalupljivanja Boga u naše uske, sebične, religijske, čak plemenske, često nacionalizmom nabijene interese. Nije ovdje riječ o tome da Boga treba prizivati samo tada kad to odgovara određenom političkom trenutku. S gnušanjem gledam na sve osvajačke stjegove na kojima se vijori Božje ime: gdje pod Njegovim barjakom ratuju kojekakvi džihadi, čak i oni s kršćanskim nadjevkom.

Kada Bog proroku naglašava svoju presudnu ulogu u uskrisavanju društva, On mu time želi poručiti da je svako oblikovanje sadašnjosti i budućnosti društva, naroda ili zemlje mimo Božjeg nauma tek puka prijevara i prijetvornost što od budućnosti stvara dolinu suhih kostiju. A Božji naum je jasan, najbolje prepoznatljiv u naravi i poslanju Njegovog Sina Isusa Krista, potpunog Božjeg govora ljudima, čija je životna priča najdosljednija, najnesebičnija i dokraja izrečena služba čovjeku; koji je ovako objasnio svoje poslanje: „Pomaza me Duh Gospodnji da radosnu vijest navijestim siromasima. Poslao me da proglasim oslobođenje sužnjima, vraćanje vida slijepima, na slobodu pustim potlačene.“ (Luka 4,18.19)

Ukratko, biti u službi istinskog oživljavanja naroda pretpostavlja duhovni poziv i proročko navještanje u čijem je središtu iskrena briga o čovjeku, njegovom dostojanstvu i potrebama. Prema toj paradigmi čovjek sa svojim potrebama uvijek je ispred države, nacionalne ideologije, interesa kapitala ili bilo čega drugog što čovjeka čini tek brojem, strojem ili potrošnom robom. Isus Krist je takve proroke opisao sljedećim slikama: „Ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah, i primiste me; gol, i zaodjenuste me; oboljeh, i pohodiste me; u tamnici bijah, i dođoste k meni.“ (Matej 25:35-36.)

Imamo li proroke spremne progovoriti takvu proročku riječ koja obnavlja život svakom pojedincu, umornoj Hrvatskoj i zabrinutom svijetu?

Napisano prije izbora u studenome 2007. godine. Aktualno i u ovome trenutku.

Bog nema ništa s tim

Bilo da neko odobrava ili ne izdavačku filozofiju Charli Hebdo-a, francuskog satiričnog magazina, ni jedna osoba zdravog razuma nikada ne bi mogla da opravda teroristički čin koji se dogodio u sredu 7. januara u Parizu. Magazin se u prošlosti rugao i Isusu i hrišćanstvu, isto, ako ne i više. Da je neko napao urednike i karikaturiste da bi osvetio Isusa, ovo bi bio podjednako odvratan i drzak zločin, kao i onaj koji se desio u sred bela dana u glavnom gradu Francuske.

Krajnje je demonski i bolesno kada grupa fanatika vođena ideologijom, opsednuta idejom da su mučenici koji šire stvar Božju, oduzme živote ljudi. Kakav bi to Bog uvrstio hladnokrvne ubice i indoktrinirane ljude ispunjene mržnjom kao svoje egzekutore? Sigurno ne Bog koji je, kako Kuran tvrdi, „najmilostiviji“.

Ipak, nisam tako siguran da je islam to što je je pretvorilo mlade ljude koji su ubili dvanaest osoba u Parizu u mašine za ubijanje. Poznajem veliki broj muslimana koji su podjednako užasnuti zločinima u Parizu, ili zločinima koji se svakoga dana čine i nad hrišćanima i nad muslimanima na teritoriji Sirije i Iraka. Niko od mojih prijatelja muslimana nije radikalizovan islamom. Neki od njih su doktori medicine, muzičari, novinari, političari, drugi su umetnici i aktivisti – svi su oni u mnogočemu slični nama hrišćanima. Ne oklevam da ih nazovem projateljima, braćom i sestrama.

Podjednako sam obazriv da ne zaključim, kao mnogi ovih dana, da su ubilačka dela počinjena u Parizu ove nedelje, konzistentna sa učenjima islama, jer bi se isto nekritičko zaključivanje moglo primeniti na različite psihopate i krstaše desnice, bolesno željne da upotrebe svoje oružje ne bi li odbranili Hrista, i u sukobu koji oni vide kao kao apokaliptičku borbu protiv Antihrista. Ima dovoljno toga i u Starom Zavetu što različiti obmanuti fanatici mogu da upotrebe kao opravdanje za svoja zlodela. Treba li da krivimo Bibliju ili hrišćansku veru za njihovu radikalizaciju?

Nije bez razloga Isus upozorio „doći će vreme kad će svaki koji vas ubije misliti da Bogu službu čini“ (Jovan 16:2). Istorija nosi teške i sramne podsetnike da su tokom vekova mnogi koristila oba, i hrišćanstvo i islam, da ubijaju „u ime Božje“. Zbog toga mi se sloši svaki put kada čujem da neke hrišćanske vođe koriste izraz «crusade», pojam nastao u krstaškim ratovima, kada pričaju o svojim evangelizacijskim pothvatima. To u mom umu trenutno stvara mentalnu sliku nekoga ko pretvara Isusov krst u mač natopljen krvlju.

Pre neki dan sam gledao „Otkrovenje: Poslednji dani“, živopisnu filmsku interpretaciju poslednjih dana, prikazivanu na History Chanel-u. Iako je dvodelna mini serija fikcija, u njoj je prikazana široko prihvaćena verzija poslednjih dana u koju danas veruju mnogi hrišćani. Film prikazuje uzdizanje hrišćanskog pokreta otpora, predvođenog proročkom figurom koja se bori protiv Zveri Otkrovenja sa Biblijom u jednoj, a mašinkom u drugoj ruci, na taj način pripomažući povratak Isusa. Nažalost, takvi i slični verski koncepti idu ruku pod ruku sa apokaliptičkim konceptima koji su vodilja mnogim terorističkim aktivnostima širom Sirije i Iraka, a vrlo moguće i teroristima koji su ubili preko 12 ljudi u Parizu protekle nedelje. Ideja da „Božji verni“ predstavljaju neku vrstu Božje jedinice za specijalne namere, predodređene da pripomogne dolazak Božjeg carstva, neguju mnogi fanatici koji ne nelegitimne načine proklamuju svoju lojalnost i islamu i hrišćanstvu.

Takođe, uzdržavam se da nazovem aktuelno terorističko ludilo „islamstičkim teororizmom“, baš kao što nikada ne bih nazvao različite hrišćanske samoroganizovane vojske ili tzv. Lord’s resistance army, aktivnu u srcu afričkog kontinenta – hrišćanskim. Obe pojave obeščašćuju religiju kojoj takvi militantni sledbenici tvrde da pripadaju, dok njihova dela pokazuju da su u pitanju divljaci i kriminalci. Oni sigurno nisu niti mučenici, niti sveci.

Pokušavam da kažem ovo. Hrišćani nisu teroristi samo zato što neke terorističke grupe vole sebe da nazivaju hrišćanskim. Isto tako, muslimani ne bi trebalo da budu profilisani, stereotipirani i tretirani sa sumnjom da su potencijalni teroristi, samo zato što neki kriminalci tvrde da su muslimani. Ne želim da moji prijatelji muslimani, koji su svi dobri građani, fini i topli ljudi, budu pomešani sa bilo kojom krvožednom grupom koja je ime njihove religije.

Dok završavam ova razmišljanja, teroristička drama u Francuskoj se pretvorila u noćnu moru Parižana; prijavljeno je još više mrtvih i ranjenih, izgleda da je više terorista uključeno, razvijaju se nove situacije. Moj osećaj je da je uključeno mnogo toga više u planiranje i izvršavanje aktuelnih terorističkih događaja u Parizu, od tek proste namere da se napadne sloboda govora i da se ubiju karikaturisti.

Uopšte ne sumnjam da će ova situacija biti iskorišćena od strane nekih da radikalizuju međusobno nepoverenje između vera i ljudi. Ljudi dobre volje, i posebno Isusovi sledbenici, treba jos više da se potrude u nameri da budu ambasadori mira i dobre volje između ljudi različitih religija, rasa i etničkih identiteta. Jer, izgleda, još uvek nismo videli kraj ovoga što se desilo u Parizu. Nažalost, oni koji planiraju ratove i konflikte u svetu rade sa više strana, i mi, obični ljudi, najčešće vidimo samo mali deo cele slike.

Hajde da počnemo od molitvi za one koji su izgubili članove porodice u Parizu u poslednjih nekoliko dana.

Prevod za potrebe portala Ustani: Zorka Vukovic

Originalni tekst na engleskom

Ne stidim se imena Isusovog

Ne stidim se imena Isusovog - dio propovijedi  koju je Tihomir Kukolja održao u Baptističkoj crkvi u Karlovcu, u nedjelju, 24. kolovoza, 2014. godine.